Tajna povjerljivog dokumenta

Zaim Imamović je neposredno pred pogibiju (poginuo je 9. oktobra 1995. godine) bio presrećan kada je saznao da postoji jedan važan dokumenat koji "crno na bijelo" rasvjetljava njegovu ulogu u tragičnoj igmanskoj epopeji '93. godine. Jer, zbog Igmana, a i nešto dužeg izbivanja u inostranstvu, početkom 93. godine, Imamović je izvjesno vrijeme bio u nemilosti. Čak je 9. oktobra 1993. godine u Sarajevu i uhapšen, doduše samo jednu noć ( a četiri dana bio u kućnom pritvoru ). To su zapravo bili osnovni razlozi zbog kojih za života nije dobio "Zlatni ljiljan", a imao je samo čin majora, iako je bio ovjenčan ratnom slavom i komandovao divizijom. Tek kada je 9. oktobra '95. poginuo na svom vječitom putu čežnje za Goraždem, dobio je čin brigadira.Depeša koju je 17. juna '93. godine sa Igmana poslao pomoćnik komandanta za bezbjednost Operativne grupe "Igman" Sabit Subašić Upravi za bezbjednost Glavnog štaba Armije RBiH "na ruke Fikreta Muslimovića". Depeša je pod naznakom "Vojna tajna - strogo povjerljivo"zavedena pod brojem 08-21-44/93.Na početku depeše Subašić piše daje 17. 6. 1993. godine obavio razgovor sa Zaimom Imamovićem "jednim od dvojice najcjenjenijih komandanata u IBOG-u koji se trenutno nalaze na Igmanu, na povratku u Goražde, nakon dvomjesečnog odsustvovanja". U depeši dalje piše:"Imajući u vidu situaciju u Goraždu i slijedeće namjere četničkih snaga, a u cilju direktne pomoći Goraždu, te izvoñenja napadnih borbenih djejstava u zoni odgovornosti Šestog korpusa, Zaim Imamović predlaže slijedeće: - Odmah izvršiti dotur MTS-a sa dva helikoptera u Goražde, čime bi se stvorili uslovi za uspješniju odbranu i uvjerenje kod boraca i naroda Goražda da i poslije 14 mjeseci herojske borbe nisu prepušteni sami sebi.
- Odmah pristupiti izmještanju dijela formacijskih cjelina iz Prve, Druge i 101. brigade i ostalih slobodnih snaga iz sastava 1. korpusa (najmanje formacijske cjeline treba da budu čete). Dio snaga izmjestiti sa ličnim naoružanjem, bez municije, a za ostale snage lično naoružanje obezbjedilo bi se na drugi način.Te snage bi trebalo biti jačine jedne brigade.
- Razmotriti mogućnost pregrupisavanja dijela elitnih snaga 3. korpusa, jačine bataljona, koje se mogu helikopterima prebaciti iz Zenice na Igman."U depeši se navodi da na isti način, dakle, helikopterima, na Igman treba prebaciti i MTS - granate 152, 120, 82 i 60 milimetara. Prema ovoj depeši, Imamović predlaže da u saradnji sa Komandom Šestog korpusa treba "formirati štab za pripreme i komandovanje snagama koje će izvoditi napadna djejstva na pravcima koja budu procijenjena", te da prihvat i obezbjedenje budu "u nadležnosti Šestog korpusa, odnosno štaba za pripreme i komandovanje tim snagama."A sada dolazi "najubitačniji" dio depeše:"Po ocjeni Zaima Imamovića", piše u ovom dokumentu, ukoliko se ne poduzmu navedene mjere, desiće se slijedeće:"Agresor će nastojati da Goražde dovede u situaciju u kojoj se sada nalazi Srebrenica. Poslije toga,
pregrupisaće snage sa goraždanskog ratišta sa ciljem okupacije Trnova i ovladavanja komunikacijom Sarajevo -Trnovo - Foča, a dalje će se nastojati izvršiti presijecanje puta Konjic -Pazarić - Igman i ovladavanje Igmanom".
"Zaim Imamović smatra", nastavlja Subašić u svojoj depeši, "da bi se preduzimanjem ovih mjera spriječila zamisao agresora u ovoj fazi i učinio preokret (posebno na psihološkom planu) koji bi snage Armije RBiH poveo u značajne vojničke pobjede na širem prostoru RBiH.Na kraju depeše Subašić piše: "Cijenimo da prijedlog Z.  Imamovića hitno treba razmotriti krajnje ozbiljno u najvišem vojnom vrhu, bez obzira na to da je situacija izuzetno ozbiljna i složena. Zaim Imamović na ovom prostoru, posebno u istočnoj Bosni, uživa ugled i autoritet, te važi kao izuzetan borac i poznavalac vojne strategije i načina ratovanja na tim prostorima".Nakon toga, a prije četničke ofanzive na Trnovo, Bjelašnicu i Igman, Imamović je dva puta dolazio u Sarajevo i sigurno je armijskom vrhu i lično iznio sve to što stoji u depeši. Tada je postavljen za komandanta Operativne grupe "Igman". Zaista, u junu '93. postojao je plan, ali je i ostalo samo na planu, da se ide u deblokadu Goražda, jer su mjesec dana ranije četnici okupirali veliki goraždanski prostor i "debelo" presjekli put Goražde - Grebak. Na Grepku je ostalo nekoliko stotina boraca i civila koji su došli po hranu i -ostali. Svi su oni gledali u Zaima kao čovjeka koji će deblokirati Goražde. A i Zaim kao da nije imao nikakvih drugih planova osim deblokade Goražda. Tada se na Igmanu nalazilo nekoliko članova Glavnog Štaba i Imamović je na svim sastancima vapio za hitnom kontraofanzivom kako bi se deblokiralo Goražde, dok se još četnici "nisu ukopali i utvrdili"."Ako tu bandu koja ruši od Konjević Polja, Cerske, Srebrenice, ne preduhitrimo, evo je za koji dan ovamo", govorio je Zaim. Govorio je svaki dan, i to mnogo puta.U ponedjeljak, 28. juna '93. u hotelu "Smuk", gdje su bili smješteni Goraždani, održan je sastanak svih ključnih ljudi odbrane Igmana. Tada sam zabilježio i ove Zaimove riječi:"Još je samo Četiri mjeseca do zime! Šta ako uđemo u zimu, a ne deblokiramo Goražde? Goraždani ne mogu preživjeti još jednu zimu. Ljudi tamo već sada ližu folije od humanitarne pomoći... Ne bih mogao živjeti u Bosni bez Goražda".Ali, uzalud je govorio Zaim ... Mislim da je prije četničke ofanzive na Igman, samo jedan Zaimov prijedlog iz one depeše usvojen. Naime, na Igman je u junu *93. iz Sarajeva, bez oružja, izašla jedna jedinica 101. brdske brigade, kojom je tada komandovao Zaimov zemljak i prijatelj Nedžad Ajnadžić.Istovremeno, neke jedinice koje su bile na Igmanu, kao na primjer "Crni labudovi", 1. jula su upućeni na ratište centralne Bosne.Četnici su krenuli u ofanzivu. Pali su Rogoj, Trnovo, Grebak. Imamović je u selu Dejčići 12. jula '93.godine bespomoćno gledao kako se povlače i civili i vojska i kako iza njih gore bošnjačke kuće. Bio je to, kako je tada rekao, najnesretniji dan u njegovom životu. Tada su svi shvatili da je Zaim bio u pravu,ali je bilo kasno. Već je počinjala tragična bitka za Igman. A i Zaim je bio lakše ranjen.Nesretan, i sam je povjerovao u priču koja je tada "obilno" kružila medu Podrinjcima koji su prvo ostali na Grepku, pa sada morali da bježe još dalje od Goražda, a i trnovskim izbjeglicama - da su i Podrinje i Trnovo "prodani". A to je bio novi razlog da oni, koji su u ovom ratu "branili Bosnu" jedino tako što su istinskim ratnicima pomno bilježili "pluseve" i "minuse", Zaimu dodaju novi veliki "minus". U toku bitke za Igman Imamović će zaraditi još jedan "minus". Iznerviran načinom odbrane Igmana, napustiće komandu i nekoliko dana "zatočiti se" u "goraždanskoj kući". Igman '93. je, inače, velika tajna i on je jadna od najnižih tačaka u našoj oslobodilačkoj borbi, pa i ratnoj karijeri Zaima Imamovića, nesuđenog komandanta odbrane Igmana. A Zaimove bitke za odbranu Bosne prije i poslije toga gotovo da ulaze u ratne bajke. A i bitka za Rogoj, Trnovo i Igman jula 93. možda bi takođe bila ratna bajka Zaima Imamovića da je vojni vrh "krajnje ozbiljno razmotrio prijedloge Zaima Imamovića" koji su navedeni u onoj depeši sa početka ove priče. Pardon, bitke za Igman tada, vjerovatno, ne bi ni bilo.Jer, bila bi to bitka za deblokadu Goražda.