Zbog konačnih odgovora na neka povijesna pitanja koja sada, ali i zbog činjenice da se razgovaralo u trenutku kada SAD ponovno prihvaća realpolitiku kao svoju doktrinu (ili je možda nikada nije ni napustio) pa je jasno da se u osnovi radi o istoj politici, što će neki Kissingerovi odgovori jasno dati do znanja.
Shakespeare za Nixona
Kao političara ne može ga se razdvojiti od Richard Nixon-a bez obzira na to što je ovako ili onako već služio pod dva američka predsjednika. – Da biste potpuno razumjeli Nixona, trebali biste biti Shakespeare. Dijelom i zbog toga što je bilo toliko Nixona. Negdje prije moralo ga je obilježiti neko odbijanje. Nije imao bliskih prijatelja niti sam ja bio taj. Da bi Nixon održao prirodan govor trebalo ga je pripremati, kao za konfrontaciju. Nakon svakog govora očekivao je da mu najbliži suradnici kažu kako je bio odličan, što je onda on sam sebi tumačio kako zapravo nije bio tako loš. – Moj utjecaj ovisio je o odnosu s Nixonom. Zvao bih ga deset puta dnevno i vidio ga kad god bih mogao. Mnogo bih vremena provodio s njime u vrlo intenzivnim razgovorima.
Te 1969. SAD je bio u
kompliciranoj situaciji u Vijetnamu, antiratni pokret kod kuće jačao je,
nikakvih odnosa nismo imali sa Sovjetskim Savezom, a oni su gradili
podmorničku bazu na Kubi. Misliti da na svijetu postoji komunistički
problem nije bilo pogrešno – razmišljao je tada Kissinger. Bila je to
ideološka borba dvaju sustava s inkompatibilnim sustavom vrijednosti.
Sukob moći. SSSR je imao vojsku u Egiptu, dostavljao je većinu vojne
opreme Vijetnamu. Sovjetska dominacija nije se mogla dopustiti.
Ali vjerovali smo da
nuklearno doba stavlja i posebnu vrstu odgovornosti na vođe zemalja koje
su posjedovale nuklearnu moć – objašnjava Kissinger stanje u svijetu.
Priznaje da nikad sam sa sobom nije do kraja raščistio što će odgovoriti
ako predsjednik od njega kao nacionalnog savjetnika za sigurnost
zatraži ispaljivanje nuklearnog arsenala na Sovjete čiji bi broj raketa
uskoro trebao nadmašiti broj američkih. Nakon takvog napada i pogibije
30-40 milijuna ljudi svijet više nikada ne bi bio isti.
Ipak, u Vijetnamu se radilo o suprotnoj doktrini, vrlo sličnoj onoj koja se primjenjuje i danas.
Prvo treba razumjeti osnove strategije koju je primjenjivala Johnsonova
administracija. Bio je to neobičan koncept ratovanja. U njega je bilo
uključeno 500.000 američkih vojnika bez jasne definicije pobjede. Smisao
strategije bio je da se sjevernim Vijetnamcima nanese toliko mnogo boli
kako bi pristali na pregovore. Problem je bio u tome što je njihova
tolerancija na bol bila puno viša nego je isprva bilo procijenjeno,
tumači.Le Duc To pristojan i drzak
Njihov je zahtjev bio
bezuvjetno povlačenje američkih snaga iz Vijetnama, praktički predaja.
Nije nam bilo zamislivo da čovjek koji je 20 godina gradio imidž
konzervativca svoj mandat počne predajom. Najveći nam je problem bio
možemo li ujediniti zemlju gdje će oni koji žele mir dobiti mir, a oni
koji žele čast moći živjeti sa sobom – kaže Kissinger.
Ubrzo će upoznati čovjeka
koji je prema svim zapisima iz tog vremena na njega ostavio najveći
dojam. – Zaključio sam da rat ne možemo dobiti vojnim sredstvima pa sam
prednost dao pregovorima. Pregovarač druge strane bio je Le Duc To. Bio
je izniman čovjek. Nije imao nikakva međunarodnog iskustva, cijeli je
život bio revolucionar, a sada susreće predstavnika supersile pri čemu
ni u jednom trenutku ne gubi smjer, beskrajno je uporan, gotovo uvijek
pristojan, istodobno je bio i drzak i besprijekoran. Njegov zadatak nije
bilo pregovaranje, nego je ovdje bio da nas slomi briljantno koristeći
naše domaće podjele. Izbjegavali su rat 30 godina, a ipak nikada nisu
dobili vlast pregovorima. Sastanci su bili iznimno dugi i začudno
neodređenih zaključaka – govori o upornom Le Duc Tou.
Neminovno
se u kontekstu Vijetnama mora spomenuti bombardiranje Kambodže, što je
prvi put da je Kissinger donio stratešku odluku te vrste i osjetio kakve
ona posljedice može donijeti. Takozvano tajno bombardiranje Kambodže
jedna je od namjerno najviše pogrešno prikazivanih epizoda cijelog tog
razdoblja, odmah ističe.Većina napada koje sam spomenuo dolazila je iz baza na teritoriju Kambodže. Nixon je bio suočen s teškom dilemom. Odlučio je, kako bi izbjegao novu erupciju prosvjeda kod kuće, da napade ne objavi. Plan je bio da poduzmemo jedan napad, a da onda netko to i objavi. Na naše čuđenje nitko nije prosvjedovao, ni kambodžanska vlada ni Sjeverni Vijetnam, nitko! Mislio sam da je ispravno napasti te baze – kaže. Ali što je s navodnih nekoliko stotina tisuća pobijenih civila? – Te su tvrdnje čista glupost! Tamo gotovo nije bilo civilnog stanovništva. Sigurno je bilo civilnih žrtava u vojnim operacijama, ovo što kažem odnosi se na ta tajna bombardiranja – tvrdi Kissinger.
Kontroverzija oko tih
bombardiranja produbila je domaće podjele, ali to se moralo napraviti.
Ne žalim za tim jer mislim da je Nixon u osnovi bio u pravu. No za mene
je antiratni pokret bio iznimno bolno iskustvo. Djeca su mi govorila da
ih u školi nisu toliko provocirala druga djeca, već učitelji koji su ih
tjerali da na ploču pišu: “Molim te, reci Nixonu da se maknemo iz
Vijetnama”. Svi moji prijatelji bili su uključeni u taj pokret.
Osobna prijateljstva su mi
oslabila, ali ja sam morao do kraja ispratiti vlastita uvjerenja –
mirno govori o osobnom iskustvu rata. Nešto se moralo poduzeti. –
Predsjednik Nixon i ja od početka smo radili na strategiji koja će
donijeti mir u svijetu. Otkrili smo da su Sovjeti i Kina prije
protivnici nego saveznici. I tu je bilo nešto neprirodno, Kina nije bila
dio svjetskog sustava. Taktika je bila uključivanje Kine kako bismo
Sovjetima dali da razmišljaju o nečemu drugome. Trebalo je popraviti
odnose s Kinom. Tako bismo možda postigli da Kina iskoristi svoj utjecaj
i nagovori Vijetnam na stvarne pregovore. Između 1954. i 1970. nije
bilo s Kinezima diplomatskih kontakata.
Šezdesetih se dogodila
Kulturna revolucija koja je bila dramatična i užasna. Kina je bila
upletena u vrlo nemoralno ponašanje za svaku osudu kršeći ljudska prava
milijuna ljudi. Ali to nije bila tema. U situaciji kada prijeti
nuklearni rat ljudska prava u raznim zemljama nisu bila temeljni princip
američke politike. Odnosi s Kinom formirali su se zbog nacionalnog
interesa – kaže Kissinger objašnjavajući zapravo praktičnu primjenu
realpolitike. – Problem je bio kako uopće stupiti u kontakt s Kinom.
Konačno, bio je jedan skup u Pakistanu gdje smo pakistanskog
predsjednika zamolili da prenese poruku. Kinezi bi nam poslali poruku na
bijelom čistom papiru, a mi bismo je vratili na isti način preko
pakistanskih posrednika. Takva razmjena poruka trajala je najmanje šest
dana, iskonska diplomacija! Nixon je imao hrabrosti otvoriti se Kini sa
samo jednim savjetnikom, bez konzultacija s drugima ili drugim zemljama.
Smatrao je da bi u slučaju objave cijela stvar bila nemoguća.
Ustupak za 1000 godina
Trebao je predstavnika
koji je znao kako razmišlja i koji je znao kako bi se stvar mogla
razviti. Otišao sam ja. Tema Nixonova dolaska u Kinu nije se pojavila
prije nego što je ostalo 18 sati do mojeg odlaska. Normalno da je to
bilo dio strategije jer, da sam se vratio bez rezultata, to ne bi baš
jako dobro odjeknulo u Washingtonu. Morate znati da je Nixon prevalio
tri godine teške vladavine pa je bilo prirodno da je želio svu pozornost
skrenuti na sebe. Kada je stigao, odmah smo uočili šablonu. Prije
nijednog sastanka nije nam bilo rečeno hoće li Mao doći ili ne.
Primio nas je u svojoj
zapravo skromnoj rezidenciji u Zabranjenom gradu. U životu sam sreo tek
nekoliko ljudi čija bi prisutnost dominirala prostorijom. Kao glumci
koji dolaze na scenu i odmah njome ovladaju. Mao je jedna od tih osoba.
Jednom mi je rekao: “Vidite, profesore, lako ćete sa mnom. Svaki ustupak
koji napravim je za tisuću godina”.
Govorio mi je zapravo:
“Ako sa mnom uđete u borbu, neće vam to tako lako završiti”. Jako nam je
to trebalo jer smo pokazali američkoj javnosti da Amerika ima opcija u
svijetu koje nisu kompromitirane Vijetnamom. Na pitanje o moralnosti
njegove politike i suradnji s režimima poput Pinochetova 70-ih Kissinger
pita novinara: – Možemo li ovo na trenutak zaustaviti? Pa nastavlja: –
Bilo je straha da je Allende bio vrlo blisko povezan sa Sovjetskim
Savezom i Kubom.
Bili smo zabrinuti da će u
Santiagu uspostaviti komunističku vladu. Allende je bio ekstremni
ljevičar, nije imao strpljenja. Njegova vlada bila bi najveći izazov za
nas u zapadnoj hemisferi. I tu ću se zaustaviti, odrešito će. – Nixon je
izdao izravnu zapovijed CIA-i da nešto učini. Pokušalo se utjecati na
izbore. A onda nam odjednom kažu da će Allende pobijediti. I izabran je.
Nixon je pobjesnio, sad imamo komunističku vlast u Santiagu. Ipak, SAD
nije poduzeo ništa izravno da ga svrgne. Sve što smo učinili jest da smo
davali novac medijima i organizacijama koje su se našle pod udarom –
tvrdi Kissinger.
A onda je došao
državni udar. – Nismo s time imali apsolutno ništa i to je pokazala
svaka istraga dosad. Ali bilo je to za nas dobrodošlo – kaže. I nije vam
bilo žao što je Allende otišao na takav način, ni vama ni predsjedniku,
upitan je. – Ne, nije nam bilo žao – jasno kaže.
Detant uspjeh karijere
Ipak, bez obzira na to, uspostava politike detanta prema Sovjetskom Savezu jedan je od najvećih uspjeha Henryja Kissingera.
– U uvjetima stalne
nuklearne prijetnje gdje je Sovjetski Savez supersila koja aktivno
utječe i sudjeluje u oblikovanju svijeta, moje je mišljenje bilo da se s
njima mora razgovarati. Sovjetski su vođe bili proizvod čistki gdje je
Staljin nemilosrdno uklanjao čak i njihove očeve. Živjeli su u uvjetima
stalnog terora. Na neki način bili su kao ugasli vulkani. Imali su
potrebu da ih se prizna kao jednake, da dokažu kako mogu živjeti na
ekonomskom standardu Zapada.
Brežnjev nas je pozvao na
svoje imanje. Pitao me je koliko bi koštala njegova kuća tamo. Rekao sam
400.000 dolara, što mi se učinilo puno. Ali Brežnjev se snuždio.
Prevoditelj mi je tada rekao: “Zašto mu ne biste rekli da bi cijeli
kompleks stajao nekoliko milijuna?” Odmah se razveselio. Znao je da ne
funkcionira kako treba. Znao je da treba mir sa Sjedinjenim Državama. To
je bio temelj za sazivanje summita na kojem je prvi put dogovoreno
ograničenje nuklearnog arsenala. Plan je bio sazivanje skupa o kontroli
naoružanja gdje bi se Rusi iscrpljivali u nadmetanju s Kinezima.
Pristali su, a onda doznali da sam ja bio u Pekingu. Konačan je dogovor
bio rezultat četverogodišnjeg nastojanja, jedan od onih trenutaka koji
vas ispunjava – govori o najvažnijem sporazumu svoje karijere.
Nema komentara:
Objavi komentar