Murat Šabanović

Kada se 8. aprila 1992. našao na Višegradskoj brani prijeteći generalu Kukanjcu kako će, nakon miniranja brane, porušiti sve mostove na Drini, bio je u situaciji u kojoj se nalazila većina Bošnjaka. Bez oružja kojim bi se suprotstavio, sam i uplašen za sopstveni život, jugoslovenskom je generalu rekao sve ono što bi “silama mraka” koje je simbolizirao Kukanjac tog dana rekao bilo koji Bošnjak, koji se na trenutak identificirao sa Šabanovićem. Dakle, opsovao ga je.Istrgnut iz svog autentičnog ambijenta, u ratnom će Sarajevu biti fizički i psihički slomljen.
Da mi je neko 1990. rekao da svog sina Bajazita trebam dati Aliji Izetbegoviću, ja bih to uradio. Uradio bih sve što mi se kaže! Ja sam bio k’o opsihiren. Bila je kriza na Kosovu, poslije toga jogurt-revolucije, pa mitinzi po Beogradu i prijetnje JNA. Izetbegović je izgledao kao čovjek koji jedini brine o interesima Bošnjaka, kao čovjek koji će nas zaštititi i pomoći da se organizujemo u slučaju rata. Istočna Bosna je stradala od četnika u Drugom svjetskom ratu, tekla je krvava Drina i nama je trebao neko ko će biti garant da se to neće ponoviti... Šta se u međuvremenu desilo? Desila se velika izdaja, nemamo pola zemlje. U Višegradu sam imao četiri radnje, danas nemam nijednu. Danas je moj rahmetli otac Šaban Šabanović pokršten. Pokršten je uz pomoć politike SDA.Da bih regulisao neke papire u Sarajevu, ja sam tražio da mi se iz Višegrada pošalje očev “smrtni list”. Stiže papir, u zaglavlju krst i dvoglavi orao, ispod piše - Šaban Šabanović. U našim rodnim listovima se nikada ranije nije nalazio krst, a danas - ako si iz istočne Bosne - u Federaciji su to jedini važeći papiri. Ja sada imam rodni list na kom se nalazi srpski orao. Tako nije pisalo u mojim matičnim knjigama. Naša djeca koja tamo idu u škole počinju nastavu sa “Bože pravde”.U Višegradu sam prvo skinuo zastavu sa džamije i odnio je u Novi Pazar, na veliki predizborni skup SDA, jer sam tada bio u najužoj pratnji Alije Izetbegovića. U meni je proradio inat, jer je u to vrijeme Vuk Drašković govorio da će onaj ko pronese “turski barjak kroz Sandžak, ostati bez barjaka i bez ruke.” Hodža me tužio što sam skinuo zastavu sa džamije. Poslije toga su se i popovi naljutili na mene kada sam zaustavio njihovu povorku koja je krenula na otvaranje crkve u Knežini. Iz Srbije su išli preko Višegrada u autobusima na kojima su bile iscrtane kokarde. Pjevali su: “Od Topole, pa do Ravne gore...” Porazbijao sam tu bagru i vratio ih put Srbije. Poslije toga sam pozvan u Sarajevo na sastanak u Kriznom štabu SDA, smještenom u ulici Danijela Ozme broj 4. U kancelariji su bili Ejup Ganić i Omer Behmen. Tada mi je bilo čudno što se Ganić kao Jugosloven nalazi u SDA, ali kasnije mi je rečeno da mi, Muslimani, trebamo glasati za Ganića kako Čerešnješ ne bi ušao u Predsjedništvo. Po instrukciji smo glasali i za Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića i druge kadrove SDS-a.Islamska zajednica je u to vrijeme dodjeljivala poslovne prostore. Ganić i Behmen su mi rekli da ću imati prednost na licitaciji za jednu radnju na Baščaršiji ukoliko srušim bistu Ive Andrića u Višegradu. Bista se nalazila na mostu, zadužbini Mehmed-paše Sokolovića, i zato je smetala. Naredili su da srušim Ivu Andrića kao “kulturološkog mrzitelja muslimanskog naroda”, kako su rekli. Pošto sam ja tada u Višegradu imao četiri radnje, rekao sam sestri Zuhri Šabanović da uplati novac za obećanu radnju, jer meni nije trebala. Ugovor je potpisan 18. februara 1992. godine i u njemu piše da će se vršiti “investiranje izgradnje dućana” u ulici Dženetića čikma. Na ugovoru se nalazi pečat Odbora IZ BiH Sarajevo i potpisi Zuhre Šabanović kao investitora i Omera Behmena kao naručioca radova. Bistu sam razlupao macolom, a sve je snimao Fadil Hajdarević, koji je video-kasetu predao u SDA. Sa tom kasetom su oni kasnije išli po arapskom svijetu kada su prikupljali novac i pokazivali kako su Bošnjaci srušili spomenik svog Salmana Ruždija.Zadatak sam izvršio sa zadovoljstvom, jer sam mislio da pravim krupnu stvar. Ganić i Behmen me nisu nagovorili, već su mi naredili da to uradim. Rekli su kako je Andrić veliki neprijatelj bosanskih Muslimana.Veći su oni neprijatelji. Ako su Ganić, Bičakčić, Šaćirbegović muslimani, onda ja nisam musliman. Onda sam ja multikulturan. Oni su meni obećali naći advokate kada dođe do sudskog spora zbog rušenja Ive Andrića, međutim, kada se desilo što se desilo, nije bilo ni njih ni advokata. Sud Republike Srpske me u odsustvu osudio na pet godina zatvora. Sada znam da sam samo bio instrument politike, jer sam slijepo vjerovao ljudima u SDA. Nisam obrazovan i oni su to zloupotrebljavali koliko su mogli.Sestra u radnju nikada nije uselila i u njoj danas rade neki Kurdi. Islamska zajednica sada hoće Zuhri da vrati novac, ali po starom kursu. Mi tražimo radnju. Ona se ne može načuditi da ju je prevarila takva moralna institucija kakva bi trebala biti IZ.Višegrad je imao najjaču Patriotsku ligu u istočnoj Bosni. Dva mjeseca prije rata smo po naređenju iz Patriotske lige sve mostove na Drini minirali kako bi se onemogućio prelazak jedinica Užičkog i Nikšićkog korpusa i njihove mehanizacije i oružja u BiH. Naređenje su dali iz PL-a. Poslije toga su sa mojim bratom Avdijom Šabanovićem, koji je bio potpredsjednik SDA u Višegradu, došli Sulejman Vranj i rahmetli Meho Karišik Kemo. Oni su naredili da se mostovi razminiraju. Rekli su da je to naređenje dao Izetbegović zato što BiH nije međunarodno priznata kao država i da neće dobiti priznanje ukoliko počne rat prije nego što se država prizna. Sve smo razminirali izuzev jednog tunela i brane.Oružje za istočnu Bosnu je nabavljao Senad Šahinpašić Šaja preko Mate Bobana. Mi smo bili ubijeđeni da ćemo se braniti na Drini, a ne na Baščaršiji. Bobanov sestrić Zlatko je bio oženjen za Šajinu sestru. To naoružavanje je, dakle, išlo po toj porodičnoj liniji. Šaja je moj prijatelj, i sada se lijepo pozdravimo kada se sretnemo na ulici. On mi je dao prvu pušku, besplatno. Ne mogu ništa ružno reći o njemu, mada ne znam odakle mu ovoliki kapital. To neka drugi kažu. Prije rata sam ja imao četiri radnje, on je imao jednu, koja je možda bolje radila od ove moje četiri.Napad na Višegrad se desio prvog dana Bajrama. Cjelokupno političko vodstvo se iz grada povuklo po nalogu SDA. Iz Višegrada je prvi zbjeg krenuo 8. aprila 1992. Tog dana sam se nalazio na brani. Grad se ispraznio, pola stanovništva je pobjeglo od srpske vojske, a pola zbog straha od vodenog talasa. Dobio sam naređenje da ne rušim branu. Striktno mi je tako naređeno iz Sarajeva. Nakon okupacije grada osnovan je građanski forum koji je pozvao stanovništvo da se vrati u grad. Vratilo se nekoliko hiljada ljudi koji su nakon toga poubijani. Oni koji se nisu vratili, otišli su za Goražde, Žepu, Srebrenicu, gdje ih je također mnogo stradalo.U Sarajevo sam došao 17.04. 1992., a vodič mi je bio Halid Čengić. On mi je rekao: “Murate, ti si prvi general naše vojske!” Pošto sam vodio Združene vogošćanske odrede, tih prvih ratnih dana sam došao po zadatak u ŠVK koji je bio smješten u zgradi Predsjedništva. Kada je u ljeto 1992. ubijena porodica Ristović, u prvim informacijama je rečeno kako je ovu porodicu ubio Murat Šabanović... Odlično se toga sjećam. Rečeno je da je porodicu ubio Murat Šabanović sa grupom Sandžaklija. To je i zvanično rekao na konferenciji za štampu tadašnji ministar odbrane Jerko Doko. Takvu informaciju su proslijedili i tadašnjem komandantu Armije Seferu Haliloviću, a on je poslao vojnu policiju da me uhapsi. Topa je došao kod mene da me privede, a ja sam mu odgovorio da Ristoviće nisam ubio i da se neću razoružati. Ristoviće su ubili ljudi iz MUP-a i to je bilo političko ubistvo, namjera je bila da se pokaže Srbima kako nemaju šta raditi u Sarajevu. Onda je Topa iz moje kancelarije zvao Sefera da pita šta da radi. Kako je Sefer, u međuvremenu, dobio pravu informaciju, naredio je ovima da se vrate u bazu. Malo je nedostajalo da se desi Caco i prije Cace, jer se ja živ ne bih predao. Poslije toga je iz MUP-a plasirana informacija kako je počinitelj ubistva Murat Šabanović u bjekstvu. Mislim da tu svoje prste ima i Bakir Alispahić. Odem ja u MUP, pitam: je li me tražite? Kažu: “Ma, jok!” Pitam: “Pa, što se govori da sam u bjekstvu?” Oni odgovaraju: “Pusti to.” To da sam u bjekstvu je, zapravo, značilo da svaki pozornik na ulici može pucati na mene. Znači, mene nema, mrtva usta ne govore, i tako su ubice Ristovića spašeni. Srećom da se brzo saznala istina.Kada sam Sefera pitao u vezi s ovim slučajem, on mi je rekao da je šest sati nakon zločina njega Fikret Muslimović obavijestio da je ubica Murat Šabanović. Šef odjela bezbjednosti u Ministarstvu odbrane je bio Muslimovićev suradnik Enver Mujezinović. Pretpostavljam da je informacija tako došla i do Doke. Tek kada je Kerim Lučarević, koji je vodio vojnu policiju ARBiH, izvršio istragu, on je prave informacije proslijedio Seferu, Jusufu Pušini i tadašnjem načelniku CSB-a Alispahiću. Dakle, u istom danu je data dezinformacija i prava informacija je izašla na svjetlo dana zahvaljujući Kerimu Lučareviću.Najčešća je bila, ali plasirana sa visokog nivoa, da je Murat namjerno udario u transporter UN-a kako bi dobio odštetu. Čuo sam to. Takvi su oni. Kada čovjek shvati kakvi su, odmah počnu pričati da je ili neuračunljiv ili alkoholičar ili kurvar ili kukavica... Imali smo sudar sa ukrajinskim transporterom UN-a. U automobilu smo bili Ibro Sadiković, Sejfudin Efendić, komandant bezbjednosti Prve podrinjske brigade, i ja. Ja nisam vozio, ali i da sam vozio, sudar se nije mogao izbjeći. Efendić je poginuo na licu mjesta, Ibro Sadiković je tada bio polomljen, ali je kasnije i on poginuo... Ukrajinci su me bili povezli u bolnicu na Pale, ali su me oteli ljudi iz brigade Ramiza Salčina koji su u blizini držali linije.Ukrajinci su rekli prevodiocima kako su mislili da sam zalutali srpski vojnik i da su me zato htjeli prebaciti na Pale. Prebačen sam u Državnu bolnicu, poslije toga u Zagreb. Nakon tri mjeseca sam vraćen u Sarajevo. Stanje mi se pogoršalo. Pojavio se karcinom i počeo mi uništavati nogu. Bio sam dvije godine na liječenju u Americi, ugrađen mi je metalni kuk i metalna šipka u ruku. Dok sam bio u Americi, familija mi je poručivala da se ne vraćam, jer sam na nekoj “crnoj listi”. Vratio sam se u Bosnu i od UNPROFOR- a dobio odštetu od 36.000 DM koje sam uložio u saniranje stana.Doktorica Fabri je bila direktorica programa za mentalno zdravlje Bosanaca u Americi, sa sjedištem u Čikagu. Ona je u tom pismu, upućenom u maju 1997. godine, molila predsjednika Izetbegovića da odgovori meni i mnogim drugim Bosancima koji su bili žrtve rata. Napisala je doslovno, evo da pročitam: “On i mnogi drugi nikada neće biti isti ljudi kao što su nekada bili. Njihovi životi su se promijenili zauvijek. Ja pretpostavljam da ovo važi i za Vas. Molim Vas, odgovorite g. Šabanoviću, molim Vas odgovorite Vašim ljudima u SAD-u. Oni još uvijek gledaju u Vas. Ja to znam. Oni su mi rekli”. Stvarno je bilo tako.Duboko, duboko razočaran. Sve što sam rekao, slobodno zapiši, jer je sve što kažeš o ovima iz SDA malo. I sve što znaš je ništa u odnosu na ono što su radili i rade. Aleksandar Ranković je bio veliki neprijatelj Muslimana, i na desetine hiljada Muslimana je iselio iz Sandžaka, pa ga je Tito uklonio iz politike. Zahvaljujući mikroekonomiji Edhema Bičakčića iselilo je 250.000 Muslimana i svi šute.