Sastanak SIS-a u Mostaru

Video možete pogledati OVDJE

BUDUĆNOST: Potraga za Novim Svjetskim Poretkom

Promjena odnosa snaga između SAD, Europe, Bliskog istoka i Azije. Još prije desetak godina Goldman Sachs predvidio Kinu kao najveću ekonomsku silu.

PRIJE gotovo desetljeće, još 2003. godine, njujorška investicijska banka Goldman Sachs, iz koje je 2001. godine i lansirana kratica Brix, za brzo rastuće ekonomije Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike, je predvidio da će Peking i New Delhi da postanu prva i treća najveća ekonomija do 2050. godine, s Brazilom i Rusijom na petom i šestom mjestu.
Četvrti summit zemalja Brix, održan 2012. u luksuznom indijskom hotelu, potvrdio je da su predviđanja na putu ostvarenja, možda i prije “zadanog” roka.

Pet zemalja Brix u kojima, na četvrtini ukupnog zemljinog prostranstva, živi gotovo polovica čovječanstva, i stvara se oko četvrtina globalnog dohotka, predstavljaju već danas motor ekonomskog razvoja i rasta.

Brz ekonomski rast i demografska struktura Kine i Indije stvaraju mogućnost rađanja velike srednje klase, čija bi potrošnja mogla potaknuti gospodarski razvoj i ekspanziju globalne ekonomije, svjedočeći o vremenu velikog globalnog prestrojavanja u međunarodnim odnosima.

Poruka predsjednice Brazila Dilma Vana Rousseff da se glas brzorastućih ekonomija “mora suprotstaviti ozbiljnoj financijskoj i ekonomskoj krizi”, i upozorenje razvijenima da “usvoje razumnu makroekonomsku i financijsku politiku”, te zahtjevi za novim poretkom u MMF, Svjetskoj banci i Vijeću sigurnosti UN, jasan su signal promjena. Započete padom Berlinskog zida, te promjene je svjetska financijska kriza 2008. godine samo ubrzala.

Panika koja je zahvatila financijska tržišta najprije je potaknula nacionalne krize, da bi vremenom prerasla u generator previranja u međudržavnim odnosima. Financijska kriza u Europi, prerasla je u političku, uzdrmavši same temelje EU. Kina, kojoj je Europa najveći trgovinski partner, iskusila je izvoznu krizu. Indirektne posljedice osjetile su se na Bliskom istoku. Sjedinjene Države, od pada Berlinskog zida neprikosnovena svjetska sila, danas sve teže izlaze nakraj sa novim realnostima svijeta.

Dugo građena vizija jedinstvenog Starog kontinenta koji će integrirati bivše komunističke države s Istoka, vremenom prerastajući u Ujedinjene Države Europe, sa snažnim glasom na međunarodnoj sceni, iz temelja je uzdrmana spoznajom da Unija teško odolijeva financijskim iskušenjima. U teškim vremenima, pokazalo se, svakoj zemlji prva briga bili su vlastiti interesi, pa tek onda zajednički, europski.

Unija kakva je postojala prije krize, teško da će ličiti na onu koja se sada oblikuje, ukazuju mnogi analitičari. Mala je vjerojatnost da će posthladnoratovske Europa, građena oko Njemačke, preživjeti ispit vremena. Ekonomski slaba periferija ujedinjenog kontinenta u kontrastu sa snažnom Njemačkom, otvara pitanje uređenja Unije, i više od toga. U igri je budućnost Njemačke i njeni odnosi s Rusijom.

Ekonomski rast Kine nadilazi zapadni, ali u državi u kojoj više od milijardu ljudi živi s manje od pet dolara dnevno, sada uzdrmani izvoz je od ključnog značaja njenu stabilnost. Recesija poslije 2008. godine srezala je izvoz i prinudila Peking na velike pozajmice kako bi održao rast. Posljedični porast inflacije počeo je utjecati na konkurentnu cijenu radne snage i Kina je u situaciji da se bori da održi prednost u odnosu na ostale zemlje s jeftinom radnom snagom.

Kriza, koja je poljuljala ustaljeni poredak stvari, neizravno se odrazila i na Bliski istok. Razvijene i zemlje u usponu ukrstile su interese, a američko povlačenje iz Iraka, otvorilo prostor Iranu za široko polje utjecaja u Perzijskom zaljevu.

Sjedinjene Države u svijetu poljuljanom krizom koja je i krenula iz srca njujorške financijske oblasti, ostaju dominantna, ali ne više i neprikosnovena sila. Slabosti europskih saveznika, transformacije u Kini i jačanje ostalih iz grupacije Brix, promjene na Bliskom istoku, mijenjaju svijet čiji poredak postaje pretijesan za novu realnost.

Najznačajnija zemlja, SAD, nije imala strategiju poslije 1991. godine, kao što je nema ni danas. To je jedina i najvažnija realnost svijeta danas. Kao što Španjolci, kojima je nakon Kolumbovih putovanja, nedostajao smisao za realnost koju su stvorili, tako ni Amerikanci danas nemaju osjećaj za svijet u kome se nalaze. Ta činjenica nastavlja definira kako svijet funcioniše – ističe George Friedman, osnivač analitičke kompanije “Stratfor”.

Svijetu u kome “ojačale” nacije zahtijevaju promjene po pravilima funkcioniranja Međunarodnog monetarnog fonda MMF, svoje ljude na čelu Svjetske banke, reformu Vijeća sigurnosti UN, na čija vrata već dugo kucaju Indija, Brazil, Japan i Njemačka, potrebna je i nova ravnoteža. I američki analitičari upozoravaju da SAD, prije nego što nameću pravila, trebaju sudjelovati u novoj igri. Jer, alternativa je zastrašujuća, sa ekonomskom i političkom opadajućom silom, koja jedino još jedino uspijeva održavati ubjedljivu globalnu prednost – oružane sile.

MEKSIKO NA ČELU “SLIJEDEĆIH 11″ Još 2005. godine Goldman Sachs je identificirao “Sljedećih 11″ – širu skupine tržišta u razvoju sa potencijalima igrati značajniju ulogu u globalnoj ekonomiji. U njoj su Bangladeš, Egipat, Indonezija, Iran, Južna Koreja, Meksiko, Nigerija, Pakistan, Filipini, Turska, Vijetnam. Najveće potencijale među njima imaju Meksiko i Južna Koreja.

SIJANJE SMRTI, UNIŠTENJE I PROFIT: Popis 15 Najzloglasnijih Korporacija Koje Stvaraju ‘Novi svjetski poredak’

Internet televizija i portal World Truth objavila je popis najkontroverznijih svjetskih korporacija koje svojom konspirativnom i agresivnom politikom daju obol konceptu teoretičara zavjere zvanom ‘Novi svjetski poredak’. Popis smo prilagodili sukladno broju tužbi i fatalnosti njihovog djelovanja prema prirodi i čovjeku nauštrb moći i profita.

Popis najkontroverznijih svjetskih korporacija

***************************

15. Caterpillar Inc.

Kompanija najpoznatija po proizvodnji traktora, kamiona i teških strojeva usko surađuje s američkom vojskom po pitanju vozila, brodova i podmornica. Izraelci pak naručuju zloglasne buldožere s kojima uništavaju palestinska naselja u pojasu Gaze. Najpoznatiji slučaj je onaj kada je pregažena Rachel Corrie, aktivistica koja je stajala u živom zidu ispred doma višečlane palestinske obitelji. Što se zaštite okoliša tiče, tu su poznati kao tvrtka koja najčešće plaća globe i kazne zbog onečišćenja, a danas je vodeći financijer ‘U.S. Global Leadership Coalition’ udruge za lobiranje koja promiče američke interese u međunarodnoj politici. Na taj način Caterpillar monopolistički lakše zauzima nova tržišta razvijenih zemalja.

14. Smith & Wesson

Najveći američki proizvođač ručnog oružja i manjih strojnica iz Springfielda najpoznatiji je po pištoljima i revolverima, poput legendarnog Magnuma Prljavog Harryja. Kroz povijest je ova tvrtka neizravno zaslužna za milijune žrtava, a predrasuda je da je koriste samo policija i državne agencije. Naime, u studiji najpopularnijeg oružja kriminalnog miljea pobjedu je glatko odnio S&W .38 Special, a šesto i sedmo mjesto je također njihov proizvod. Statistika je poražavajuća i kada se pogleda činjenica da je S&W oružje češće korišteno u kriminalnim radnjama nego u samoobrani. Problem je dostupnost oružja, a S&W očito svoje čini najlakšim za kupovinu.

13. ‘Ringling Bros. and Barnum & Bailey’ Cirkus

Grana zabave koja je u Hrvatskoj donekle iščeznula je u Americi zloglasna zbog zlostavljanja divljih životinja. Zanimljivo je da je Američko društvo za prevenciju okrutnosti prema životinjama prošle godine cirkusu platilo čak 9.2 milijuna dolara odštete zbog ‘urote i uništavanja legalnog poslovanja tvrtke’. To dovoljno govori o njezinoj moći, a danas je još više utjeran strah prema borbi s menadžmentom organizacije. Lav Clyde je 2004. umro zbog loše ventilacije u prijevoznom sredstvu, slonove se zlostavlja i trese elektrošokovima, a tragični primjeri su i divljanje slona Tykea na Havajima s mrtvim krotiteljem i napadom na publiku, te stotine mrtvih gledatelja prilikom požara 1944. Da nema ove tvrtke, smatra se da bi cirkus odavno nestao iz javnog života.

12. Coca Cola

Uz proizvođače cigareta, najomiljenija svjetska korporacija kod širokih masa. Gotovo jedini pravi okršaj vezan uz djelatnost (izuzev aspartamske Cole Zero i Cole Light) ova kompanija održava u Indiji. Tamo su optuživani za uništavanje lokalnih bioraznolikosti, a troše i milijune litara vode dnevno dok deseci tisuća mještana istovremeno tijekom suše nemaju pristupa tekućini. Suočili su se i s optužbama zbog nepravilnog odlaganja otpadnih voda i trideset puta više koncentracije kancerogenih kemikalija. 2001. su optuživani i za unajmljivanje paravojske u Kolumbiji, tuženi su i za nepravilno oglašavanje, no to i dalje ne narušava popularnost diljem planete.

11. Phillip Morris

Najveći svjetski proizvođač cigareta svoje proizvode reklamira kao ‘opasnost od raka’ i ‘mogući uzrok za poteškoće u razvoju nerođene djece kod majki koje puše za vrijeme trudnoće’. Dim cigarete sadrži 43 poznata karcinogena uz 4.000 kemikalija i aditiva, uključujući ugljični monoksid, formaldehid, vodikov cijanid, nikotin, amonijak i arsen. Nikotin uzrokuje ovisnost, a čikovi cigareta često dopru do slanih ili slatkih voda gdje ispuštaju štetne kemikalije. Pušenje je možda štetno za zdravlje, ali je svakako dobro za imidž.

10. DeBeers

Ukoliko isključivo gledamo destrukciju zbog profita, DeBeers je na samom vrhu popisa. Afrički ‘krvavi’ dijamanti njihov su djelokrug i pri tome doslovce ‘gaze’ sve pred sobom. UN im je tek 2000. godine počeo otežavati djelatnosti nastale na temeljima i radu kontroverznih magnata Cecila Rhodesa i Ernesta Oppenheimera s početka prošlog stoljeća. Otvoreno financiranje terorizma u Angoli, Sierra Nevadi i Kongu, nasilno uklanjanje lokalnog stanovništva s dijamantnih nalazišta u Botswani i monopol na cijene dijamanata samo su neki od čitavog niza kontroverzi što okružuju ovu multinacionalnu kompaniju iz najgorih noćnih mora.

9. Halliburton

Tvrtka o kojoj dovoljno govori činjenica da joj je bivši CEO Dick Cheney, a današnji David Lesar, osoba koja je zbog uspješnog poslovanja tijekom invazije na Irak dobila bonus od frapantnih 42 milijuna dolara. Naravno, djelatnost joj je iscrpljivanje nafte, a posao su preko Cheneya dobili kao ‘nagradu novoj iračkoj vlasti i pomoć pri pumpanju i distribuciji’. Kao sukob interesa nije prepoznata niti odšteta za odlazak novopečenog potpredsjednika SAD-a od 36 milijuna dolara koji je odmah po napadu na Irak zbog oružja za masovno uništenje posao uručio svom zadnjem poslodavcu. Tužbe prema Cheneyu zbog korupcije KBR i Halliburton platili su Nigeriji iz vlastitih sredstava, priča se o umiješanosti u ekološku kataklizmu u Meksičkom zaljevu, a svoje radnike u Iraku su često prepuštali silovanjima i napadima na konvoje kamiona.

8. Nestle

Tvrtka poznata po Nescaféu, Kit-Kat-u, Nesquiku i zločinima protiv prirode i čovjeka. Uništavanje prašuma u Borneu, narušavanje staništa ugroženih orangutana, ilegalna trgovina mlijekom u Zimbabveu, prodaja štetnog mlijeka za dojenčad u državama u razvoju, melamin u kineskom mlijeku, ekomanipulacije i lažna oglašavanja, epidemije Escherichia coli, prisilni dječji rad i izrabljivanja, flaširanje vode i najnovija afera vezana uz konjsko meso samo su dio bogate lepeze optužbi i skandala. Nestle unatoč optužbama odbija odgovornost te nesmetano nastavlja rad bez konsekvenci. Nestle uvozi kakao sa farmi u Africi i Južnoj Americi gdje je radna snaga plaćena dnevno par dolara.

7. BP – British Petroleum

Vjerojatno broj jedan u svijetu korporacija ako se priča o nesrećama i velikim aferama. Šesta su multinacionalna kompanija po vrijednosti (iza Exxona, Shella, Wallmarta, Sinopeca i Kineske nacionalne naftne kompanije). 2010. su gotovo uništili Meksički zaljev uz ‘masakriranje’ flore i faune, a u brojnim nesrećama stotine radnika su kroz desetljeća izgubili živote. Poznati su i kao najveći onečišćivači okoliša, puštaju otrove i toksine u zrak, bacaju toksične otpade na Aljasku, a uz to sve plaćaju paravojske i milicije u nestabilnim državama za čuvanje naftnih nalazišta. Uz sve to plaćaju političke kampanje, na lobiranje troše desetke milijuna dolara, te ih se često optužuje za manipulacije cijena naftnih derivata – zaista zavidan broj prijestupa, čak i za korporativni milje.

6. Pfizer

Teško je pričati o zloglasnim korporacijama, a u izbor ne ubaciti farmaceutsku mašineriju. Pfizer je najveća svjetska farmaceutska korporacija, a 2009. je aktivno sudjelovala u najvećem zdravstvenom skandalu u povijesti SAD-a. Tada su platili i najveću odštetu u povijesti zbog ilegalne trgovine lijekovima. Poznati su i po pokusima u Nigeriji gdje su, nezadovoljni životinjama kao ‘pokusnim kunićima’, za daljnje eksperimente upotrebljavali djecu. Deseci malih Nigerijaca su odmah umrli, a ostali su zbog lijeka trovafloxacina ostali mentalno i fizički zaostali. Ranije su optuživani i za kreiranje tajnih GMO virusa, a poznati su i po uništavanju okoliša (u čemu su među deset u SAD-u) dok političku podršku osiguravaju već uhodanim principom – sponzoriranjem kampanja i lobiranjem.

5. Tyson

Drugi najjači svjetski proizvođač piletine, govedine i svinjetine, iza brazilskog JBS-a. Čitav niz afera ih svakodnevno potresa, a možemo izdvojiti očajne uvjete uzgoja, brutalna klanja i plinske komore u kojima dnevno umire stotinjak tisuća životinja, uporabu antibiotika, steroida i GMO hrane kao prehrane, odbijanje testiranja mesa, uništavanje okoliša i zagađivanje otpadnih voda, iskorištavanje ilegalnih doseljenika, zaraze salmonelom itd. Uz sve to optuživani su i za trovanja čitavih sela amonijakom – gotovo nevjerojatan niz prijestupa koji bi se doslovno mogao nastaviti unedogled.

4. Monsanto

Kada je Monsanto relativno nisko plasiran s obzirom na medijsku eksponiranost afera, onda možete pretpostaviti kakve su tek korporacije na zlatnom postolju. Zanimljivo, kada ovu korporaciju provjerite na Wikipediji, gotovo 80% cijelog teksta otpada na kontroverze. U čitavom moru protuzakonitosti vrijedi istaknuti plasiranje neprovjerene GMO tehnologije na tržište, korupcija i lažiranje znanstvenih eksperimenata i zakonodavaca, lažno oglašavanje, uništavanje biološke raznolikosti i poljoprivrednih zemljišta, prodaja ‘terminator’ sjemena, prodaja zloglasnog ‘Agensa Orange’, bacanje visokotoksičnog otpada u okoliš, devastacija podzemnih voda, odlaganje žive u usjeve, manipulacija farmerima i brojnim samoubojstvima, iskorištavanje djece i roblja… Gotovo je bespredmetno dalje nabrajati, a djeca ovu tvrtku obožavaju zbog financiranja Disneylanda diljem svijeta – zaista odvratno i perfidno!

3. Dyncorp

Privatna vojna kompanija koja 96% poslova dobiva od američke Vlade – samim time štite američke interese, obavljaju prljave poslove, a SAD svu krivnju prebacuje na njih. Moderni plaćenici tako su u Bosni optuživani za seksualna podvođenja i pedofilske lance, u Iraku djeluju gotovo samostalno te troše američki državni proračun bez pravdanja, brutalno se odnose prema domicilnom stanovništvu u siromašnim državama gdje ratuju protiv pobunjenika ili vlasti, ovisno o isplati, a tuženi su čak i za špricanje lokalnog stanovništva štetnim herbicidima. Kako im djelatnost nije ni najmanje transparentna, teško je utvrditi dokle seže njihova samostalnost, ovlasti i paravojna aktivnost. Svjetski su broj jedan kada su u pitanju direktni okršaji s ljudima.

2. Exxon Mobil

Najbogatija, najutjecajnija i najmoćnija korporacija na svijetu direktno je naslijeđe Johna D. Rockefeller-a i njegove kapitalističke ekspanzije. Poznati su po najvećoj naftnoj havariji iz 1989. kada je isteklo jedanaest milijuna galona nafte u Kanalu Princa Williama na Aljasci pri čemu je uginulo čak 250.000 ptica, a sudstvo SAD-a je Exxon primoralo na plaćanje smiješnih 500 milijuna dolara odštete. Nešto manje katastrofe prouzročili su u Brooklynu, Baton Rougeu, rijeci Yellowstone i brojnim drugim lokacijama. Šesti su zagađivač atmosfere u SAD-u, jedan su od najvećih krivaca kada se priča o ljudskom faktoru u globalnom zagrijavanju, a najveći su financijeri pokreta i studija koje osporavaju globalno zatopljenje. Poznati su i po brojnim incidentima u kojima su unajmljivanjem lokalne vojske (poput indonezijske) stvorili nekontrolirane grupacije koje su silovale, mučile i ubijale po selima. Kada je u pitanju šteta po planetarni ekosustav, Exxon gazi konkurenciju.

1. Chevron

Teško je zamisliti da može postojati i gore od do sada nabrojanog, ali je tu Chevron da demantira. Ova multinacionalna kompanija doslovce je upropastila čitavu državu Ekvador gdje je kroz dvadeset i jednu godinu osamnaest milijuna galona toksične vode pustila u prašume, uništavajući na svom putu floru, faunu, živote lokalnih farmera i njihovih potomaka kroz sve buduće generacije. I u SAD-u su odgovorni za uništavanje vodnih zaliha u Kaliforniji, a u Nigeriji su platili miliciju da masakrira prosvjednike zbog demonstracija oko zagađenja okoliša i zraka. Na kraju su im i spaljena i sela da bi se lakše prikrili tragovi njihovog postojanja. Kroz povijest su osuđivani za urote oko promjena legislative da bi gradovi prešli na veće potrošače benzina u javnom prijevozu, u Indoneziji su zatajili milijarde dolara poreza, korumpiraju i lobiraju protiv ekoloških automobila te onemogućavaju razvoj tehnologije suprotan onom kojeg prodaju, lažiraju razvoj i primjenu tehnologije protiv zagađenja, zapalili su najveći nacionalni park na Bangladešu, odgovorni su za naftnu havariju kod Rio de Janeira, uplatili su Republikancima za kampanju 2.5 milijuna dolara… Nakon ovog nabrajanja nema niti potrebe zaključiti ili analizirati izbor.

TAJNI ZNACI „NOVOG SVJETSKOG PORETKA“ KOJI NAM PREDSKAZUJU SUDBINU

Postalo je očigledno da elita svijeta čak ni ne pokušava sakriti svoje podmukle planove za planetu. Nadaju se da će ujediniti cijeli globus pod njihovim okriljem, i ne misle da smo dovoljno jaki ili pametni da bi ih zaustavili.

Otvoreno izražavaju svoju želju za jednim svjetskim ekonomskim sustavom, svijetom sa jednom vjerom, i jednom svjetskom vladom.

I sve to s našim novcem, na našim spomenicima, i što je još gore, misle da je smiješno, što većina ljudi nema predodžbu što ti simboli znače.

Novi Svjetski Poredak nas otvoreno ismijava, i izgleda da uživa u tome dajući nam “znakove” oko toga kakvi su im planovi za čovječanstvo.

U “globalnom društvu”, koje su planirali za nas, individualna sloboda biti će značajno ograničena za “dobrobit čovječanstva”. Policijska mreža državne kontrole zvana Veliki Brat će biti tu za nas i zbog nas, da bi kontrolirali šta radimo.

Bio bi to totalitarni režim koji svijet nikada nije vidio prije.

Zbog toga je apsolutni imperativ probuditi ljude i dati im obrazovanje o tome što globalisti namjeravaju učiniti, tako da bi se mogli oduprijeti ovoj rastućoj tiraniji.
“Wenlock” – službena maskota Olimpijade u Londonu, 2012. godine

Na zvaničnom londoski sajtu, rečeno je da je Wenlock službena maskota Olimpijskih igara, i u sredini maskote nacrtano je oko ili kamera, kako oni kažu jer predstavlja “dopuštenje da Wenlock snima sve”.

Kako je to jezivo?

Bez obzira šta Wenlock radi, on uvijek snima i uvijek gleda …

Nedavni članak u “Vanity Fair”, sadrži neke od dodatnih detalja o Wenlock-u:

“U dizajn maskote Olimpijskih igara su čak uključene i maskote iz crtanih filmova, kao Wenlock i Mandeville. Trebali b predstavljati kamere koje nadziru sve i sve vide ali u simpatičnom smislu. Pakiranja koja se prodaju kao plišane igračke objašnjavaju – moje jedno oko je kao kamera, što mi daje još bolju mogućnost da sve vidim. Da li je dobra ideja davati djeci igračke koje predstavljaju nadzor?

Gradonačelnik je odgovorio, naša djeca plaču svojim roditeljima da im kupe baš te igračke za Božić. Toliko su postale popularne. Što je tu jezivo, android, koji se dopada mnogima, urnebesan je i sigurno će ih utješiti noću “.

Naravno, ovo nikako ne može pokvariti ugled Velike Britanije je već odavno društvo koje drži Veliki Brat.

Danas, u Velikoj Britaniji ima više kamera za nadzor po glavi stanovnika, nego bilo gdje u svijetu. Procijenjeno je da postoji blizu 5 milijuna sigurnosnih kamera, koje konstantno gledaju svaki pokret individue.

Dakle, Wenlock je savršena maskota za Olimpijadu koja se održala u Londonu.

Poruku koju šalje ova “slatka” mala Olimpijska maskota je veoma jasna …

Veliki Brat te gleda …

Svjetske banke glavni stožeri umjetnosti

Robert Venzel je nedavno objavio dvije umjetničke slike koje se nalaze u glavnom stožeru svjetske banke.

Da li mislite da možete shvatiti poruku ovog umjetničkog djela?

Činjenica je da je propaganda toliko očigledna da bi i dijete moglo shvatiti u trenutku.

Ali ipak, još uvijek postoji mnogo ljudi koji negiraju da postoji zavjera da se stvori samo jedan svjetski ekonomski sustav.

Denverski murali na aerodromu

Postoji mnogo razloga da se naježite kada uđete na Internacionalni aerodrom u Denveru, ali jedan od najvećih je umjetničko djelo koje tamo stoji ili se prikazuje.

Murali na aerodromu postali su svjetski poznati, vjerojatno zbog toga što saopćavaju neke vrlo bizarne poruke.

Primjerice, prva slika od murala, nosi naziv “Mir i harmonija s prirodom”. Ali istina je da ovaj mural ne prikazuje nikakav mir, a da ne pričamo o harmoniji. U stvari, izgleda da je to sahrana djece, dok vatra bjesni u pozadini …

Pažljivi pogled na mrtvo dijete, u desnom kutu otkriva vrlo uznemirujuće detalje …

Ova mrtva djevojčica izgleda da se identificira i sa judaizmom i sa kršćanstvom …

Djevojčica drži Bibliju i žutu “Židovsku” zvijezdu, koju su nosili za vrijeme rata da bi ih Nacisti lakše prepoznavali. Izgleda da predstavlja smrt judeo-kršćanskog vjerovanja.

Da li ovim muralom pokušavaju nam kažu da će judeo-kršćanska vjera biti iskorijenjena?

Još jedna od slika denverskog murala pokušava nam prikazati neku vrstu masovnog istrebljenja …

Kao što je i ranije pisano, mnogo puta, globalna elita obožava smrt. Vjeruju da postoji previše ljudi na planeti i da samo uništavamo zemlju našim postojanjem.

Elita očajnički pokušava prekinuti reprodukciju, a mnogi od njih bi se otvoreno radovali kada bi “nešto” izazvalo strašan pad populacije na planeti.

Tako da, da li tako mural želi da nam pošalje poruku?

Ova opsesija kontrolom populacije također se reflektira u sljedećem komadu “umjetničkog djela” …

Spomenik u Georgiji

Spomenik u Georgiji sadrži 10 “zapovijedi” koje su napravljene za moderno čovječanstvo i kojih se navodno treba pridržavati.

Može se vidjeti da je u kamenu ploču urezano, da je prva zapovijed smanjiti svjetsku populaciju na broj koji je manji od 500 milijuna ljudi …

Ali ova želja za reduciranjem populacije, na više od 90%, nije samo prikazana na ovom spomeniku.

I prethodni globalni lideri, koji su naravno bili povezani s Novim Svjetskim Poretkom pokazivali su javno želju za redukcijom i radikalizacijom populacije.

Statua ispred sjedišta Europske Unije u Bruxellesu, Belgija

Dolazak nove i jedne svjetske Vlade prikazano je kao žena koja jaše zvijer godinama unazad.

To je vrlo moćan simbol i samo najobrazovaniji ljudi znaju što to znači.

Pa pogodite što stoji ispred sjedišta EU u Bruxellesu?

Gigantska statua žene koja jaše zvijer.

Žena bi trebala predstavljati pogansku božicu Europu, a zvijer poganskog boga Zeusa. U originalnoj mitologiji, Europa i Zeus su postali ljubavnici.

Zeus se obično povezuje s entitetima poput Lucifera ili Sotone. Na kraju, Europa će ponosno jahati svog partnera u svjetskom sustavu, koji je uspostavljen od strane Lucifera.

Za one koji razumiju što ovo zapravo znači, ova slika bi vam se trebala smučiti …

Europske kovanice

Simbol se također pojavljuje na europskom novcu.

Primjerice, slika koju nosi novčić od 2 eura, za Grčku, ima istu simboliku žene koja jaše zvijer …

Naslovnice novina

Žena koja jaše zvijer, također je predstavljena na naslovnim stranicama nekih od najpopularnijih magazina europskog kontinenta.

Babilonska kula

Žena koja jaše zvijer nije jedina simbolika koja je izvučena iz drevnih tradicija.

Ovo je slika službenog postera koji je korišten za promociju Parlamenta Europske Unije, prije nego što je povučena zbog negodovanja javnosti.

Jasno oslikava Europsku Uniju, kao pokušaj da restarta posao koji su graditelji babilonske kule počeli.

Dakle, tko je prvotno napravio Babilonsku kulu?

Pa, prema tradiciji, to je zapravo bio vladar po imenu Nimrod. On je kasnije iz svoje kuće, Babilona, ​​pokušao uspostaviti prvu globalnu Vladu.

Nimrod je bio veoma važna ličnost u drevnoj povijesti. Mnoge od poganskih religija koje su se rasule po antičkom svijetu potječu od drevne babilonske religije i Nimroda.

U stvari, mnogi od naših najznačajnih društava u današnje vrijeme, prati porijeklo i put natrag do Nimroda.

Prema nekim tradicijama, prvi mason bio je Nimrod.

Tako da kada je Europska Unija sama, namjerno izabrala simboliku babilonske kule i Nimroda, da bi ih zastupali, to je u suštini veoma moćno …

Veliki pečat

Većina Amerikanaca nema pojma, ali postoji vrlo moćan simbol Novog Svjetskog Poretka baš na američkoj valuti.

Na poleđini svake novčanice od jednog dolara je veliki pečat Sjedinjenih Država.

Na dnu velikog pečata nalazimo ove riječi: “Novus Ordo Seclorum”.

Kada se prevede znači “Novi svjetovan poredak” ili “Novi poredak za vjekove”.

Sljedeći put kad budete imali novčanicu od jednog dolara u ruci, okrenite je i uvjerite se sami ….

Dakle, tko stoji ovdje iza “novog poretka”?

Pa, na velikom pečatu, možemo vidjeti silazni završni kamen, nezavršenu piramidu, sa “svevidećim okom” na njoj.

Prema Wikipediji, maštanje o svevidećem oku “može odvesti čak do egipatske mitogije i do Oka Horusa”.

Manly Palmer Hall, jedan od najpoznatijih masona svih vremena, vjerovao je da je trokut sa okom svevideći i da je to simbol koji je došao do nas preko tajnih društava …

“Na naličju američke nacije je nedovršena piramida, koja predstavlja samo ljudsko društvo, nesavršeno i nepotpuno. Iznad piramide pluta simbol ezoteričnih naloga, blistavi trokut sa svojim svevidećim okom … Postoji samo jedno moguće podrijetlo za ove simbole, a to su tajna društva koja su došla u ovu zemlju prije 150 godina … Nema nikakve sumnje da je veliki pečat inspiriran ovim ljudima, i da je postavljen za svrhu američkog naroda “

Manly Palmer Hall

Tajna sudbina Amerike, str.174, 181.

Kroz povijest, razne ezoterične tradicije su povezane s Horusom, Nimrodom i Luciferom. Veliki pečat definira “boga”, ali to nije Bog kršćanstva.

Prvi dio na Velikom Pečatu se obično prevodi na sljedeći način: “on odobrava sve one pothvate”.

Dakle, u suštini, prava poruka Velikog pečata je da Horus-Lucifer odobrava osnivanje “novog svjetskog poretka za stoljeća”.

Danas, elita svijeta se nada da će najzad uspostaviti ovaj “novi poredak”, koji su tako dugo čekali, u cijelom svijetu.

Zbog toga oni stalno pokušavaju okupiti ekonomiju svijeta, okupiti religije svijeta, i da se ojačaju institucije koje su uključene u “globalno upravljanje”, kao što su Ujedinjeni Narodi.

Vrlo je važno da ljudi budu educirani o svemu ovome.

Jedan od najpoznatijih slogana koji se koristi u drevnim tajnim društvima, poput slobodnih masona je: “ordo ab chao” (“order from chaos”) – Red iz kaosa, Poredak iz kaosa

U narednim godinama ćemo znači očekivati ​​masovni kaos na globalnoj razini.

Od tog nevjerojatnog kaosa, nadaju se da će globalna elita pokupiti dijelove i konačno uspostaviti svoj “Novi Svjetski Poredak”.

TEORETIČARI ZAVJERE MENTALNO ZDRAVIJI OD KONVENCIONALISTA

Pojmovi teorija zavjere i teoretičar zavjere se koriste u podrugljivom kontekstu i sugeriraju da osoba ima mišljenja i ideje koje ne odgovaraju stvarnosti. Ipak, najnovija istraživanja govore da su osobe koje su sklone takvim teorijama mentalno zdravije od onih koji prihvaćaju službene verzije spornih događaja.

Politikolog Lens DeHaven-Smith sa Sveučilišta države Florida i autor knjige Teorija zavjere kaže da se ti pojmovi u negativnom kontekstu koriste od atentata na američkog predsjednika Johna Kennedyja kako bi se oblatili pojedinci koji su dovodili u pitanje službenu verziju atentata.
DeHaven-Smith smatra da se radi o svrsishodnom i proračunatom korištenju podrugljivih pojmova, a dobro dokumentirana, nesporna i povijesno točna zavjera od strane CIA-e u prikrivanju istine oko atentata na Kennedyja u potpunosti rehabilitira pojedince koji su preispitivali službenu verziju događaja.
Najnovije istraživanje koje dolazi sa Sveučilišta Kent u Velikoj Britaniji ne samo da rehabilitira takve pojedince, nego zaključuje, pojednostavljeno, kako su osobe koje se u vodećima medijima podrugljivo nazivaju teoretičarima zavjera, mentalno zdravije nego oni koji prihvaćaju službene verzije spornih događaja poput terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001.

Istraživanje naziva ‘A šta sa zgradom broj 7? Socio-psihološko istraživanje online rasprava 09/11 teorija zavjera’ objavljeno je 08. srpnja, proveli su ga psiholozi Michael J. Wood i Karen M. Douglas sa Sveučilišta Kent, obuhvaćalo je ukupno 2174 online internetskih komentara, te se usredotočilo na analize komentara koje se mogu smatrati ‘zavjereničkim’ ili ‘konvencionalnim’.

Ono što ih je prije svega iznenadilo jest otkriće kako je sada u biti uobičajenije ostavljati komentare koji dovode u pitanje službene verzije događaja oko 09/11 i atentata na Kennedya, a osobe koje i dalje stoje uz službena objašnjenja postaju malena, ali ratoborna, manjina. Naime, prema istom istraživanju – koje je ustanovilo kako je od 2174 prikupljenih komentara njih 1459 u odnosu na 715 u korist zavjereničkih – zagovornici konvencionalnih objašnjenja su bili i agresivniji, moguće jer njihovi stavovi sada postaju manjinski stavovi.

Uz to, protivnici teorija zavjere su fanatično privrženi svojim mišljenjima i stavovima i smatraju ih nespornim. S druge strane, teoretičari zavjera ne smatraju da u potpunosti i cjelovito mogu objasniti sve događaje oko 11. rujna i više su fokusirani na raskrinkavanje zvanične verzije događaja nego na promoviranje neke konkretne teorije.

Istraživanje je dodatno ustanovilo kako su teoretičari zavjera spremniji raspravljaju o povijesnom kontekstu zbog jednostavne činjenice koja govori da se za brojne teorije, koje se promatraju s povijesne distance, ispostavilo da su točne. U istom istraživanju stoji kako teoretičari zavjera ne vole kada ih netko tako zove.

Laurie Manwell, psihologinja sa Sveučilišta Guelph, u članku objavljenom 2010. godine u časopisu American Behavioral Scientist, se slaže kako zapravo CIA stoji iza današnjeg podrugljivog korištenja pojma teoretičar zavjera, i da ljudi koji vjeruju u službena objašnjenja spornih povijesnih događaja imaju poteškoća nositi se s informacijama i idejama koje su u suprotnosti sa njihovim vjerovanjima.

U istom broj tog časopisa profesor Steven Hoffman sa Sveučilišta Buffalo piše kako su konvencionalisti žrtve tzv. konfirmacijskih predrasuda, odnosno traže informacije koje potvrđuju njihove unaprijed stvorene stavove, dok istovremeno koriste iracionalne mehanizme, poput nazivanja nekog teoretičarem zavjera, kako bi izbjegli informacije koje prkose njihovim stavovima.

Ekstremna iracionalnost konvencionalista je bila meta i profesora komunikacije Ginne Husting i Martin Orra sa Državnog sveučilišta Boise, koji u svom članku iz 2007. godine zaključuju kako korištenje naziva teoretičar zavjere omogućuje isključivanje tih pojedinaca iz racionalnih rasprava o pojedinim temama.

Ukratko, ako vas je itko ikada nazvao teoretičarem zavjere, nemate previše razloga za brinuti se jer po svoj prilici ste mentalno zdravi.

NWO Illuminati program potupno razotkriven – 25 ciljeva koji će uništiti planet

1.) Ljudi moraju biti više naklonjeni zlu nego dobru

2.) Propovijedanje liberalizma

3.) Upotreba IDEALA SLOBODE da bi potaknuli međuklasne ratove

4.) Upotreba svih dostupnih sredstava za postizanje njihovih ciljeva koji su dakako opravdani

5.) Vjerovanje u njihovo pravo u upotrebu sile

6.) Izvor njihove snage mora ostati nevidljiv do trenutka kad steknu toliku snagu ih nijti jedna grupa neće moći potkopati

7.) Zagovaranje psihologije rulje i svjetine, na taj način pribavljajući si kontrolu nad masama

8.) Promocija upotrebe alkohola, droge, moralne korupcije, i svih oblika poroka, da bi sistematski pokvarili mladež neke nacije

9.) Čvrsto se vezati za privatno vlasništvo svakog građana, pomoću svih dostupnih sredstava.

10.) Upotreba slogana kao što su prevednost, sloboda i bratstvo na masama kao oblik psihološkog ratovanja.

11.) Rat mora biti usmjeren tako da su obje strane stavljene u daljnji dug i bijedu, dok je mir dizajniran tako da niti jedna strana ne može zadržati prava na teritorij.(domovinski rat 1990.)

12.) Članovi masonske organizacije moraju upotrijebiti svoje bogatstvo da uzmu kandidate koji su odabrani od javne ustanove, koji će biti pokorni u njihovim zahtjevima, i koji će biti pijuni u igri igre čovjeka u sjeni. Savjetnike treba odgajati i trenirati od samog djetinjstva da vladaju aferama u čitavom svijetu. (Obama)

13.) Kontrola medija, odakle ističe većina informacija koje javnost prima

14.) Agenti i provokatori će doći naprijed nakon stvranja traumatičnih situacija, i nastupiti će kao spasitelji masa, a zapravo su njihovi interesi suprotni, smanjivanje populacije

15.) Stvaranje industrijske depresije i financijeske panike, nezaposlenosti, gladi, manjka hrane – upotreba ovih događaja da bi se kontrolirala masa i gomila, i da bi se zbrisali oni koji im stoje na putu.

16.) Infiltracija Slobodnog Zidarstva da bi se prikrili slijedeći ciljevi

17.) Razjasniti vrijednost sistematske obmane, upotreba velikih, zvučnih slogana i fraza, zagovaranje velikodušnih zvučnih obećanja masama, čak i onda kad ih ne mogu održati

18.) Umjetnost ulične borbe je neophodna da bi populaciju dovela u podložnost

19.) Upotreba agenata kao provokatora i savjetnika iza scene, a nakon ratova, upotreba govora tajne dipolomacije da bi pribavili kontrolu.

20.) Osnovati velike monopole koji će kontrolirati svjetske vlade

21.) Postaviti visoke poreze i nepoštenu konkurenciju da bi postigli ekonomsko rasulo, kontrolirajući sirovine, organiziranu uznemirenost među radnicima, i time uništavajući konkurenciju

22.) Formiranje naoružanih policijskih snaga i vojske koje će i dalje štititi interese Illuminata

23.) Članovi i vođe svjetskih vlada će biti izabrani i imenovani od strane direktora Illuminata

24.) Infiltracija u različite društvene klase i razine bilo koje vlade s ciljem učenja mladih ljudi, teorijama  i principima koji su poznati kao pogrešnima. (američki obrazovni sustav)

25.) Izrada i upotreba nacionalnih i internacionalnih zakona koji će uništiti čovječanstvo.

Pogledajte i razmislite, koliko su oni ciljeva dostigli ? Sve ili samo nekoliko?

VLADARI SVIJETA: Bez njih se ništa ne događa, pa čak ni raspad SFRJ

Mnogim ljudima to izgleda čudesno, ali sadašnji svjetski poredak se gradio od 509. pr.Kr, dakle, duže od 2500 godina. Građen je prema konceptu stvaranja tzv. korporativne svijesti.

Do takozvane Rimske revolucije iz 509. pr.Kr status / položaj / pripadnost pojedinaca određivani su preko roda, dok se poslije te revolucije status počeo određivati ​​preko pripadnosti teritoriju.

Rimska imperija, shvaćajući da su vojni logori vrlo veliki izdatak za državu, transformirala se u personalnu klerikalnu tvorevinu Vatikan, koja se ne bori za teritorij, kao njen prethodnik, već se bori za duše poslušnika, koji sa sobom donose teritorij, a onda ih i brane. Svjedoci smo da su duševno i duhovno okupirane teritorije od strane Rima branile sve potonje generacije.

Uostalom, iz dokumenata koji su nastali na sastancima Grupe “Bilderberg” može se zaključiti da je kraj SFRJ dogovoren u Münchenu još 1977. godine, kada se glasno razmišljalo o temi “Što poslije Tita?”.

Zanimljivo je da je iste godine scenarij za razbijanje SFRJ, pod nazivom “Bitka za Zagreb”, objavljen u igricama za djecu proizvedenim u njujorškoj tvrtki za publiciranje simulacija (Simulations Publications Inc., New York).

Ta igra je ličila na “Riziko”, a u njoj je skoro vjerno predviđeno razbijanje socijalističke Jugoslavije i Jugoslavenske narodne armije. Zanimljivo je da je scenarij igara zasnovan na stvarnim vojnim procjenama, objavljenim u uglednom časopisu “Strategy & Tactics Magazine”, dok su proračuni preuzeti iz vojnih znanstvenih istraživanja

Građani Jugoslavije su trebali znati  da je strategiju nastupa SAD prema SFRJ, koja se provodila u djelo od formiranja SRJ, izradio David Gompert, savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji George Busha Seniora. Pod tzv. optimalnom strategijom podrazumijevali su se dugotrajni “hladni rat” protiv SFRJ, informacijska kampanja i “sakaćenje” pomoću sankcija.

U njegovom projektu nagoviješteno je da bi rezultat primjene navedene strategije trebalo biti prihvatljivo (marionetsko) rukovodstvo, koje treba uspostaviti “demokratskom revolucijom”.

Nakon primjene navedenih projekata, programa i strategija usmjerenih prema SFRJ, očevidni su simptomi načetosti svih komponenata obrambenog sustava iste. Sada je jasno da je riječ o posljedicama ratova na prostoru prethodne Jugoslavije, posljedicama agresije na SFRJ, ali i posljedicama primjene “operacija izvan ratnog stanja”.

Uz to su sasvim izvjesni i rezultati djelovanja pojedinaca, skupina i organizacija umetnutih u društvene i državne strukture Jugoslavije. Kada je riječ o neoružanim oblicima agresije, postoji sumnja da su primijenjena i psihotronska djelovanja.

U tzv. razbijanje SSSR, ČSSR i SFRJ uključen je bio i britanski “Tavistock Institute”, specijaliziran za psihološki rat. Riječ je o institutu uključne u mrežu instituta koji rade za Savjet za inozemne odnose SAD, Bilderberg grupu i Trilateralnu komisiju, radi umjetnih izazivanja stresova u pojedinim regijama svijeta.

Jedna od najdalekosežnijih i najmračnijih studija koju su za “potrebe Trilaterale” izradili “Tavistock Institute” i “Stanford Research” odnosi se na programiranje promjena nacija u negativnom smislu, izmjenom načina života i svjesnim odbacivanjem istine. Inače, Henry Kissinger je na sastanku “Bilderberga” u Evianu (Francuska) 1991. godine, izjavio: “Ono čega se svi ljudi, bez izuzetka, plaše je nepoznato. Svi se plaše nepoznatog.

“Kada se budu suočili s ovakvom vrstom opasnosti ljudi će se nerado, ali ipak dobrovoljno, odricati svojih građanskih prava u korist zaštite, koju će im ponuditi Svjetska vlada”. Zar nije suštinski iste riječi izgovorio Aldous Huxley u Kalifornijskoj medicinskoj školi u San Franciscu 1961. godine?
I, što je najgore, navodi dr. John Coleman u jednoj svojoj studiji: “najdivljačkiji snovi … momčad znanstvenika postaje stvarnost”. U najinteresantnije, ali istovremeno i najfatalnije za budućnost cjelokupnog čovječanstva spada neobjavljena studija “Global 2000 Report”, o problemima nataliteta, ili točnije: kako smanjiti stanovništvo za oko tri milijarde: oni prekobrojni nazvani su “beskorisne izjelice”.

Poznato je da obični ljudi sve otvorenije sumnjaju u “svjetsku elitu”, od trenutka kada je na sastanku grupe “Bilderberg” (5. i 14. do 17. svibnja 2009, u New York-u i Ateni) službeno potvrđeno da treba smanjiti broj “beskorisnih izjelica”.

Logično je da se pretpostavlja da se za stvaranje “zlatne milijarde” primjenjuju i kemijska sredstva u vidu aerosola – Chemtrails. Karakteristične su izjave bilderberškog pulena Ted Turner-a o tome, da su razlozi za globalno zatopljenje, zapravo, u prevelikom broju stanovništva planete: “Premnogo ima materijala, koji je neophodno smanjiti za dvije trećine, dovodeći ga do 2 milijarde ljudi, što će omogućiti da se osigura visok životni standard za ostale u životu”.

Analitičari smatraju da je svjetska financijska kriza, izazvana 2008. godine, inicirana s namjerom da kao logičan ishod proizađe želja svih Zemljana za formiranjem “svjetske vlade”, budući da će svijet nakon krize izgledati beznadno. S druge strane, sve što se događa nameće zaključak da je “novi svjetski poredak”, institucionalno, u potpunosti oblikovan.
Najbolja potvrda za to su riječi Zbigniew Brzezinskog, bivšeg visokog državnog dužnosnika SAD, upućene novinarima 2002. godine: “Sve institucije Novog svjetskog poretka su tu. Ono što ja ne znam je: kad ćete to uvidjeti”.

Princ Leopold Bernard, prvi predsjednik Grupe “Bilderberg”, misleći o problemu s granicama koji je riješavan ratom na prostorima SFRJ, zaključio je: “Teško je preodgajati ljude koji su podignuti na nacionalizmu da prihvatite ideju o ustupanju dijela suvereniteta nekom nadnacionalnom tijelu … To je tragedija “.

Izjava princa Bernarda navodi na zaključak da su mondijalisti, ne bi li razbili SFRJ, uspjeli nesumnjivo socijalističku i većinom prokomunističku, internacionalnu i ateističku administraciju, koja je vladala u Jugoslavijom od 1989. do 2000. godine, optužiti za nacionalizam.

S druge strane, čudno je što internacionalno nastrojene članove JUL-a globalisti optužuju da su nepopravljivi komunisti, iako je jedan od najuglednijih globalista svijeta Zbigniew Brzezinski, u knjizi Između dva doba, o marksizmu napisao: “Marksizam je istovremeno pobjeda vanjskog, aktivnog čovjeka nad unutarnjim, pasivnim čovjekom, i pobjeda razuma nad vjerom “.

Ponašanje takozvane međunarodne zajednice i institicija, poput Natoa, Oebsa, “Grupe 8″, Grupe “Bilderberg” i većine zapadnih administracija, i ne mogu se odgonetnuti bez polutajnih i tajnih dokumenata, koji su odredili sadržaj tranzicije i regionalizacije kao procesa u kojima se stvara “novi svjetski poredak”.

Osnovni dokumenti, nastali nakon Drugog svjetskog rata u krugovima kabalista, jezuita i “Babilonaca”, na temelju kojih su ostvareni naumi Rimske imperije nakon “Rimske revolucije”, jesu: Direktiva 20/1 Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD (usvojena 18. kolovoza 1948) , “Projekt 80-tih” Savjeta za inozemne odnose SAD (usvojen sredinom 1973), Direktiva 54 Reganovog Vijeća za nacionalnu sigurnost (usvojena 2. rujna 1982), Direktiva 133 Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD i Zakon o vanjskim ulaganjima SAD (usvojeni 1990) , Pravilo KoV SAD FM 100-5 (usvojeno u Pentagonu 14. lipnja 1993), Pamflet 525-5 (objavljen 1. kolovoza 1994. u izdanju TRADOC-a – Training and Doctrine Command) i “Zajednička vizija 2010″ (2015,2020 ), nastala u Pentagonu (1997).

U navedenim dokumentima najavljen je način za “omekšavanje” slobodarski nastrojenih društava, a osnova je utjecaj na svijest ljudi. Skoro svi navedeni dokumenti su direktno utjecali i na razbijanje SFRJ.

Planirano je stvaranje i sticanje istomišljenika i oslonac na njih (najbolji primjer za to su djeca iz “Otpora”). Razrađena je (zlo) upotreba nevladinih organizacija u stvaranju “novog svjetskog poretka”. U procesu regionalizacije i cjepkanja nacionalnih bića planirano je stvaranje “bonsai država”.

Stoga su prvo razbili federalne države poput SSSR, ČSSR i SFRJ, a sve vrijeme je inzistirano na gubljenju suvereniteta i odricanju od dijela suvereniteta. Administracija Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Njemačke i Francuske, kao instrumenti za stvaranje “novog svjetskog poretka”, s osloncem na Atlantski savez, dobili su zadatak da ne ispuštaju stalnu strategijsku inicijativu u svedimenzionalnom ratu protiv neposlušnih zemalja.

Uostalom, na sastancima Grupe “Bilderberg” nema glasovanja i formalnih zaključaka, ni bilo kakvih rezolucija, tj.. nema nikakvog traga. Sve se svodi na maštovite izvještaje članova Grupe, iako su, na primjer, od 5. do 8. juna 2008. u hotelu Marriot (Virginia, SAD) raspravljali o cyber-terorizmu, odnosima SAD – Europska unija, zajednička strategija prema Kini, Rusiji i Iranu, “potkovici” oko Rusije, nuklearnom terorizmu i potpora Barack Obama-i (da uz pomoć George Soros-a i Zbigniew Brzezinsk-og postane predsjednik Sjedinjenih Država).

Pet najpoznatijih ubojstava UDBA-e

Jugoslavenska policija, ali i sve republičke tajne političke policije rado su bile za likvidaciju političkih protivnika, prije svega onih u emigraciji, koristili su usluge ljudi iz podzemlja.

Zlatno doba ovih ubojica trajalo je od ’60-ih do ’90-ih godina prošlog stoljeća. U tom razdoblju su, prema podacima koje je još prije 20-ak godina objavio škotski list “Daily record”, jugoslovenske tajne policije ubile više od 60 političkih emigranata.

Povjesničar Bojan Dimitrijević podsjeća da je upotreba kriminalaca za političke likvidacije poprimila šire razmjere tek sredinom ’60-ih godina, nakon što je pojačana teroristička aktivnost emigracije, osobito hrvatske.

Do tada su korišteni ljudi koji su imali svoje regularne poslove. Zanimljiv je slučaj jednog liječnika koji je ubijao za tajnu službu da bi poslije obavljenog posla ponovo oblačio bijeli mantil i liječio pacijente – kaže Dimitrijević.

Angažiranje ljudi iz podzemlja, kako kaže Dimitrijević, za RB je predstavljalo dvostruku uštedu – posao je bio obavljen, a istovremeno su imali uvid u to što se događa s druge strane zakona. Kriminalci su pak za te svoje usluge dobivali slobodu djelovanja u inozemstvu i neku vrstu logističke potpore (putovnice i sl..).

Postojalo je, međutim, pravilo da se i ubojstva rade po ključu, točnije svatko je ubijao svoje – hrvatska služba progonila je i likvidirala ustaše, a srpski služba bila je zadužena za četničku i albansku emigraciju.

Pitanje je, međutim, da li će se ikada saznati puna istina o tome. Ne vjerujem da su vođene bilješke, a i ako jesu, najvjerojatnije su potom uništavane – kaže Dimitrijević i dodaje da se o tim ubojstvima najviše saznalo od istraga vođenih u zemljama gdje su i ona počinjena.

Stjepan Đureković		U žižu javnosti sada je vraćeno ubojstvo nekadašnjeg direktora “INA marketinga” Stjepana Đurekovića, čije je tijelo 1983. godine izrešetano, a glava smrskana sjekirom u podrumu tiskare u njemačkom gradu Wolfarthausenu 26 kilometara od Münchena. Za aktualizaciju ovog ubojstva pobrinula se njemačka kancelarka Angela Merkel, odbivši doći na proslavu ulaska Hrvatske u EU jer Zagreb odbija Njemačkoj izručiti Josip Perkovića, optuženog da je sudjelovao u tom ubojstvu. Ubistvo Đurekovića, odnosno akciju “Dunav”, naredio je, kako se vjeruje, osobno Stane Dolanc, tadašnji ministar policije.
Dragiša Kašiković		Ubojstvo jednog od vođa srpske političke emigracije u SAD predstavlja možda i najveći skandal među svim ubojstvima, jer je zajedno s njim izmasakrirana i njegova devetogodišnja pokćerka Ivanka Milošević. Dragiša je ubijen u Chicagu sa 64 uboda nožem, dok je Ivanka ubodena 54 puta. Dragišino čelo i obraz bili su, kako je svojevremeno pričao Nikola Kavaja, potpuno smrskani. Zidovi i tavanica bili su usprskani krvlju. Ubojica nikada nije otkriven, ali se sumnja da je to učinio Bogoje Panajotović, konobar porijeklom iz Niša, za kojeg se sumnja da je osim za UDBA-u radio i kao suradnik američkog Federalnog istražnog biroa.
Ivan Barović		Prvoborac, a potom i odvjetnik, najpoznatiji je kao branitelj prvog istočnoeuropskog disidenta i visokog funkcionera Komunističke partije Jugoslavije Milovana Đilasa kada ovaj sukobio s partijskim vrhom. Veljče 1979. godine odvjetnik Ivan Barović je poginuo u teškoj prometnoj nesreći pod potpuno nerazjašnjenim okolnostima. Prvobitna, traljava istraga pokazala je da je uzrok smrti bio infarkt, što obdukcija, međutim, nije nikad potvrdila. Vozač kamiona koji je udario u Barovićev automobil na praznom putu Beograd-Zagreb nikada nije priveden niti ispitivan.
Maks Luburić		Vjekoslav – Maks Luburić bio je ustaški časnik i zapovjednik sustava koncentracijskih logora u NDH, među kojima je najveći bio onaj u Jasenovcu. Nakon što je zajedno s ostalima iz rukovodstva NDH napustio ustaše opkoljene kod Bleiburga, Luburić je otišao u Vatikan, pa potom u SAD i Njemačku. Krio se potom u Španjolskoj pod imenom Visente Peres, odakle je koordinirao terorističkim napadima diljem Europe. Maksa Luburića ubio je agent Udbe Ilija Stanić nakon što se uspješno infiltrirao u Hrvatsku narodnu obranu. Ubijen je u svojoj vili u Španjolskoj 20. travnja 1969. udarcem štanglom u glavu i sa više uboda nožem u grudi.
Enver Hadri		Albanski aktivista s Kosova ubijen je 25. veljače 1990. u Bruxellesu na ulici dok je stajao na semaforu. U trenutku ubojstva je kod sebe imao dokumente koji su navodno povezivala srpski politički vrh s većim brojem ubojstava Albanaca na Kosovu. Osumnjičeni za ubojstvo su Veselin Vukotić, Andrija Lakonić i Darko Ašanin. Lakonić je nedugo potom navodno u Srbiji ubio Vukotić, a Ašanin je najprije uhićen u Grčkoj, odakle je izručen Srbiji, gdje je i ubijen. Vukotić je uhićen prvo u Španjolskoj 2006. godine i isporučen Srbiji. Pušten je, međutim, na slobodu da bi ponovno bio uhićen u Novom Sadu 2010. godine.

BOSNA U RALJAMA KOS-a

Munir Alibabic - Munja je rodjen 1950. u okolini Bihaca. Zavrsio FPN u Sarajevu. Profesionalni policajac od 1973. do 1996. Posljednje Funkcije (u ratu) su mu bile Nacelnik sektora Sluzba Drzavne Bezbjednosti BiH i nacelnik Centra Sluzbe Bezbjednosti Sarajevo. Nosilac zlatne policijske znacke 1992., godine u kojoj su policajci kao Munja i Dragan Vikic spontano stali na branik domovine i odbranili je.
Knjiga govori o odnosima u Policiji Bosne i Hercegovine pred rat i u ratu. Policajac Alibabic je pravi profesionalac, covjek koji postupa striktno po slovu zakona. On zna koliko je drzava vazna i zna koliko je vazno da u drzavi vlada red i zakon. Kao takav nije mogao dogurati daleko u predratnoj "Zgonjaninovoj ekipi", ekipi koja je namjestala "Aferu Agrokomerc" da bi se obracunali sa tadasnjim Bosanskohercegovackm rukovodstvom predvodjenim Hamdijom Pozdercem. U knjizi, na pocetku Munja nam otkriva ko su bili najpovjerljiviji velikosrpski kadrovi u BiH, "prvi tim Zgonjaninove ekipe".
Alibabic dokumentovano svjedoci o mnogim dogadjajima koji su potresali BiH. Ta svjedocenja su veoma znacajna, usudim se reci, presudna za opstanak Bosne i Hercegovine i Bosnjaka. Tim svjedocenjima je izdaja razgolicena do najsitnijih detalja. Uvjerljivo je docarano kako se tokom rata veoma oprezno, ali sigurno iz vlasti u policiji BiH uklanjaju ljudi koji su spontano stali u odbranu domovine i kako dolaze KOS-ovi agenti na njihove funkcije, ljudi koji su u pocetku agresije na BiH dugo bili na suprotnoj strani, a onda ih cetnici pustili da predju na nasu stranu?! Jedan od njih, po imenu Enver Mujezinovic, je dugo tokom 1992. iz Beograda skupljao informacije od sarajevskih KOS-ovaca pod konspirativnim imenom Joza. Kasnije napusta Beograd i mirno, kroz bezbrojne cetnicke straze i legitimisanja preko Ilidze ulazi u Sarajevo!? Postavlja se pitanje: Kako to da cetnici pustaju covjeka koji toliko zna da predje na drugu stranu, a ubijali su i bosnjacku djecu da ne postanu vojnici u nekoj dalekoj buducnosti?
Drugi kljucni KOS-ov covjek u BiH, je general Fikret Muslimovic. Evo kako se Muslimovic ponasao prema nasim milicionerima koji su uhvatili kamion pun oruzja u Bileci.
Muslimovic mi rece: "Ko vam je dao za pravo da se igrate sa ugledom JNA?! Vodite racuna razgovarate sa potpukovnikom JNA! Smjesta naredjujem da se to ne vozi u Mostar, vec da se vrati u Bilecu. Eno na putu do Mostara srpski narod postavio barikade i ja cu upotrijebiti vojsku i sprijeciti da kamion udje u Mostar, jer je tamosnji CSB antijugoslovenski." (str. 40).
Evo jos jednog interesantnog ulomka iz tog vramana, kada se JNA neometana ni od koga rasporedjuje po BiH da bi pocela agresiju.
"Zbog popustljivosti prema KOS-u, javnost kritikuje Delimustafica (Ministar unutrasnjih poslova), a on javno odgovara da to sto radi nije nista drugo nego izvrsavanje odluka Predsjednistva BiH o saradnji sa organima JNA." (str. 43.).
Sjetimo se tada je nas Predsjednik Izetbegovic izjavljivao da JNA nije agresor i tretirao JNA kao neutralnu vojnu silu koja ce Bosnjake zastititi od cetnika.
Evo jos nesto o Delimustaficu:
KOS inicira sukobe izmedju Hrvata i Muslimana, kako bi sto vise oslabio bosansku opciju.... Zbog toga su podaci do kojih sam obavjestajno dosao, o ilegalnim sastancima Kvesica i Stojica, s jedne strane, te Mandica i Stanisica s druge strane, bili ozbiljan indikator da ce se inuguracija tzv. trece strane (u ratu) izvrsiti bas preko MUP-a. Ovo je bio uvod u kasnije ilegalne kontakte celnika SDS-a i HDZ od Sarajeva, Mostara, do Zagreba i Graca. Sjecam se da je za prvi kontakt na visokom nivou, Koljevic pobjedonosno referisao Karadzicu, uz povik: "Udica je progutana, sad su (HVO) sa nama, zelane cemo baciti na ledinu." S ovim podacima sam najprije upoznao ministra Delimustafica i izrazio zabrinutost sto je "to pocelo u kuci MUP- a", medjutim, on je bio nekako zadovoljan, zakljucujuci da je to dobro, jer U TOM PRAVCU IDE I POLITIKA. (str. 44) (naglasio M.B.)
U vezi sa dogadjajima oko MUP-ove skole na Vracama Alibabic pise:
Specijalna jedinica (MUP-a) se povlaci iz baze Krtelji u Dom milicije. Ima prijedloga da se prebace u namjenski objekat policije - Skola MUP-a Vraca. To se odbija. Zasto? NIJE LI VEC TADA ZACRTANA PODJELA SARAJEVA? (str.47.) (naglasio M. B.)
Sarajlije znaju da su nasi borci u pocetku rata oslobadjali Vraca i Ilidzu i da su se po neobjasnjivim naredjenjima vracali u obruc. Evo sta o tome Alibabic kaze.
U tom periodu je bilo vise pokusaja ovladavanja Vracama, Ilidzom i jedinice su poslije uspjesnih prodora dobijale naredjenje da se povuku. Od koga? Komentarisalo se da to potice od Delimustafica i Predsjednika. Znam da je to Predjednik ucinio samo jednom, na molbu stranih novinara, koji su bili ugrozeni od unakrsne vatre u hotelu "Srbija" na Ilidzi, a za druge slucajeve od njega takve naredbe nisu poticale. (str. 64.)
Dakle, tadasnji prvi policajac Sarajeva zna da je Izetbegovic "samo jednom"?! pokvario deblokadu Sarajeva. Koliko je tokom ovoga rata izginulo Bosnjaka da se oslobodi Ilidza i tako Sarajevo deblokiralo? Koliko je Bosna i Hercegovina dala politickih ustupaka za razne "deblokade" Sarajeva, kao sto su npr. "Plavi putevi" preko Ilidze? Dali je nekoliko stranih novinara, kojima se vjerovatno nista ne bi ni dogodilo, vrijedno tolikih zrtava i muka Sarajlija? Osim toga, zasto cetnici nisu vodili brigu o stranim novinarima, nego mi koji zbog toga zrtvujemo svoje najmilije zatvorene u Sarajevu?
Gornji citat veoma dobro karakterise odnos Alibabica prema Izetbegovicu na pocetku rata. Naime, Alibabic vidi da nista ne stima, da KOS-ovci samo napreduju. On stalno upozorava Izetbegovica, podnosi mu dokaze za pojedine KOS-ovce. Ukazuje da su neovlasteno pustili Belosevica, jednog od najvisih oficira KOS-a iz zarobljenistva. I drugi patrioti upozoravaju Izetbegovica. Medjutim, Izetbegovic uvijek staje na stranu dokazanih KOS-ovaca Muslimovica, Mujezinovica, Zeljka Varuneka ..., a uvijek protiv patriota kao sto su npr Alibabic, Sefer Halilovic, Rusmir Mahmutcehajic. Poslije svake Izetbegoviceve pristrasnosti u korist KOS-ovaca Alibabic zakljucuje da su KOS-ovci vjesto izmanipulisali Izetbegovica. Kao da je Izetbegovic dijete pa ga se moze nagovoriti da cini sto ne zeli. Alibabic se nikada ne pita kako to da on, Alibabic, i ostali patrioti ne mogu Izetbegovica nista nagovoriti da ucini u interesu Bosne i Hercegovine, a neprijatelji stalno uspijevaju da ga nagovore na postupke proptiv Bosne i Hercegovine? Time Alibabic pokazuje da njime ipak vladaju cesce emocije nego hladan razum. On je samo jedan od smrtnika koji nije smogao umne snage da prekoraci Rubikon i posumnja u svoga Predsjednika.
Ja mu to ne zamjerim. I ja sam 5 godina cupao kose gledajuci sta Izetbegovic radi od Bosne i Hercegovine, a da nisam posumnjao da je on izdajnik. S pocetka sam objasnjavao njegove postupke gluposcu, ali sam shvatio da niko nije toliko glup, pogotovo ne predsjednik jedne drzave, covjek koji je tako vjesto, mimo Ustava, uzeo apsolutnu vlast. Zatim sam mislio da je on vjerski fanatik koji hoce da osnuje "Islamsku drzavicu", ali sam i to morao odbaciti. Koji bi veliki Musliman potpisao cetnicima pola BiH i pri tome ostavio Muslimane razbacane u nekoliko nepovezanih enklava koje ne mogu opstati. A "Islamske drzave" nigdje. Ima samo etnicki cista, Izetbegovicevim potpisima legalizovana Republika Srpska. Slijedeci odlomci iz knjige dokazuju Izetbegovicevu izdaju i neizmjerno Munjino povjerenje na pocetku rata koje mu ne dozvoljava da posumnja u svoga predsjednika.
O likvidaciji Cace i Cele
Druga kardinalna greska toga dana je likvidacija komandanta 10. brigade (Musan Topalovic - Caco), koji se bio predao uz asistenciju i garancije Predsjednika da ce se sa njim postupati u skladu sa zakonom. ... Kome je komandant 10. brigade bio opsnost? Kao protivnik je bio savladan, ali je bio opasan svjedok. Znalo se da mrtav ne svjedoci. Poslije ovoga ubistva Predsjednik me zove i pita sta ja znem o likvidaciji komandanta 10. brigade. Rekoh mu da ne znam nista vise nego da je priveden u komandu korpusa uz njegovu pomoc i garancije. A tamo ima najmanje 50 svjedoka koji znaju sta se zbivalo i neka mu Jasarevic i njegova ekipa podnesu izvjestaj. Kaze da su pogazili i njegovu rijec, jer je garantovao da ce se s njima postupati po propisu. E, mislim se, moj Predsjednice, nije prvi put kako vas bivsi KOS-ovci obmanjuju, pa vam serviraju dezinformacije, a kad treba i nesto provjeriti opet vam oni ili njihovi ljudi to rade jer su vas okruzili, pa onda dobijete uvijek rezultat provjera onakav kakav oni zele. ... A onda se pitam sto je bas mene Predsjednik zvao radi ove informacije. Pomislio sam da Predsjednistvo hoce da pokrene istragu, ali sam se prevario. Do sada ga, istina, nisam nikada obmanu, ali sada vise vjeruje dvojici-trojici ljudi koji mu ove smicalice i pakuju. Dezinformiasali su ga oko uzroka pada Igmana, tamosnjih zrtava. Kada se trebala utvrditi odgovornost, onda izidjose sa tezom da je Muslimana toliko malo ostalo i kada bi se sada jos neki sudili za propuste nestalo bi ih. Apsurd, koji moze samo biti smisljen u kuhinji KOS-a. (str. 87-88)
Poslije ovog dogadjaja na sceni su ljudi, ekipa u policiji, Armiji, politici, koja je uglavnom manje ili vise naklonjena podjeli Bosne. Platforma (Predsjednistva) se vise i ne spominje. Zato ce i krenuti procesi da bi se eliminisali oni koji su prepreka tome. Sa konstituisanjem nove vlade RBiH - 28.10. 1993 iz igre ispada Rusmir Mahmutcehajic, do tada drugi covjek u drzavi, po svemu, cvrste orjentacije za cjelovitu Bosnu.
Otvara se zatim proces Seferu Halilovicu, prvom komandantu Armije BiH, koji se suprotstavio KOS-u javno, jos sredinom 1991. godine. (str. 89)
O Bakiru Izetbegovicu
S obzirom da smo bili operativno prikupili podatke za krivicno gonjenje jednog broja lica sa podrucja Starog Grada sacinjen je plan i ja ga posaljem Alispahicu (ministru unutrasnjih poslova) na upoznavanje i neku vrstu verificiranja. ... Poslije pritvaranja jednog celnika spomenute opstine zove Alispahic .... . On rece da intervenise sef Predsjednikovog kabineta Bakir Izetbegovic, da se Gruda pusti iz zatvora. Poslije toga zove me Bakir Izetbegovic, trazi da se Gruda pusti iz pritvora, savjetuje da odustanem od prijave. Odgovoaram mu da to ne dolazi u obzir, a podsjecam ga da mu je pritvor odredio istrazni vojni sudija, a ne ja. On rece da ce zvati tog sudiju i tuzioca. Ubrzo Gruda biva oslobodjen pritvora i kompletan predmet oko "Starog grada" se zaljulja. Vidim ja uspjese dva Bakira. Razmisljam kako zloupotrebljavaju i Predjednika i svoje pozicije. Bakir Izetbegovic je takodjer intervenisao za jednog prevaranta, koji je dobio nekoliko godina kazne, i koji se njemu dojmio kao dobar covjek i koji je otvarao Kabinet kad je htio. Ni tu ja nisam popustio. Mislim se, kamo srece da intervenise za nekog borca koji je pritvoren zbog neke konzerve ili druge sitne nevolje, a ovako za prevaranta moze i hoce. (str. 95)
O zakulisnim informacijama
Dobijam iznenada poruku - usmenu od Predsjednika da hitno napisem sve ono sto smo razgovarali o kriminalu pojedinaca, sprezi sa stranim sluzbama i da mu to dostavim. Dosao njegov pratilac, sapce mi, kaze sugerisano mu je da to ne prenosim telefonom...
...
ODLUCIM DA OVU INFORMACIJU POSALJEM U SLUZBENOJ FORMI, PROTOKOLISEM. (naglasio M. B.) Znam da zbog toga, obzirom na odnos snaga, mogu biti popljuvan, zgazen, unisten, da mogu izazvati ljutnju i srdzbu Predsednika (buduci da je poslao protokolisanu, a ne zakulisnu, privatnu informaciju kako mu je Izetbegovic trazio, opaska M. B.), ali ove zrtve u Bosni traze da se stvari zovu pravim imenom. ....
U takvoj situaciji ocekujem da ce me Predasjednik zvati u povodu informacije, medjutim, umjesto njega zove me jedno jutro Alispahic (pretpostavljeni) u kabinet i s vrata mi saopstava da me smijenio sa mjesta nacelnika CSB, ... (str. 106-108)
Mnogi bosanski patrioti sada znaju metode kojima je Izetbetovic uspio umrtviti svaki otpor patriota izdaji zemlje. Jedan od metoda koje Izetbegovic najcesce primjenjuje je slijedeci: Izetbegovic stalno glumi naivcinu i jetima, sto bi Bosanci rekli. To mu daje pokrice kada pravi "greske" na stetu drzave Bosne i Hercegovine. To je svjesna zrtva da bi ljudi mislili da on "ne zna", "da nije za politiku, "da je preposten za politiku" itd., a da ne bi shvatili da je on izdajnik. Kada Izetbegovic sazna da je neki patriota nezadovoljan sa nekom pojavom u drzavi ili nekim Izetbegovicevim "nevjestim" potezom Izetbegovic ga nazove i primi na razgovor. Covjek isprica svoju pricu i sav sretan napusta Kabinet Predsjednika jer misli da je rijesio problem. Svoje ideje je objasnio na najvaznijem mjestu, samome Predsjedniku drzave. Time Izetbegovic postize dva cilja. Prvi, ostavlja utisak demokrate, i drugi, vazniji, uljuljka covjeka u uvjeranju da je rijesio problem. Kada, poslije izvjesnog vremena, covjek shvati da njegova prica nije imala nikakva efekta, tada je vec kasno, Izetbegovic je zavrsio posao kako je i namjerio, na stetu Bosne i Hercegovine. Poznato nam je da su destetine i stotine ljudi "uticali" na Izetbetbegovica da ne pregovara sa Karadzicem, da ne potpisuje Vance-Owenov plan, da ne potpisuje Plan Unije, itd. itd. Svi ti otpore podjeli BiH Izetbegovic je uspjesno amortizovao gore opisanom taktikom privatnih razgovora. Tako nikada nisu ni postojali nikakve pisane zalbe na Izetbegovicevu politiku podjele BiH, koje bi dale materijal ostalim legalnim organima drzave BiH da zastite drzavu od Izetbegoviceve izdaje. Vjerovatno je Munib Alibabic jedan od ljudi na koje je pomenuti metod bio najcesce primjenjivan. Zato je jasno zasto je Alibabic bio tako grubo odstranjen sa funkcije nacelnika CSB Sarajevo kada je prvi put, vjerovatno nesvjesno, odbio takvu manipulaciju sa sobom. Kada je Alibabic prvi put svoje spoznaje poslao zvanicno, protokolisano, Izetbegovicu, tj. prvi put kada gornji metod nije zaustavio Alibabica u njegovoj akciji Izetbegovic ga je otpustio. Nema govora da je Bakir Alispahic mogao otpustiti Alibabica bez Izetbegovicevog znanja. Uostalom, Alibabiceva zalba protiv KOS-ovaca i kriminalaca u MUP-u bila je upucena Predsjedniku, a ne Bakiru Alispahicu. Zahvaljujuci tim dogadjajima i Munib Alibabic je poceo da sumnja u Izetbegovica. Evo sta on o tome kaze. Citiram.
Ozbiljni ljudi mogu reci - mi nismo za to sto si poslao Predsjedniku znali. Recimo, drugi clanovi Predsjednistva. Odlucim da ih ipak o tome upoznam, bez obzira sto je moja pozicija u odnosu na hiljade izvrsilaca kojima raspolazu oni koje prozivam vrlo slaba i sto se, iz meni neobjasnjivih razloga, PREDSJEDNIK UPRKOS SVEMU STO MI JE GOVORIO I ZNAO OPREDJELIO ZA NJIH. (naglasio M.B.) (str. 111.)
Kada je komisija Predsjednistva u sastavu N. Durakovic, I. Muhamedagic i H. Dazdarevic, otpocela sa radom na dokumentovanju stavki iz informacije 27. jula 1994. god. istoj sam 26. i 28. 8. 1994. god. te 14. 9. 1994. god., ustupio u pismenoj formi obrazlozenje na 90 strana sa 43 priloga, te dao prijedlog za saslusanje vise svjedoka kao i koristenje i ostvarivanje uvida u vise dokumenata SDB-a i MUP-a, koji su se nalazili u tamosnjim nadleznim punktovima. .... Prvih desetak dana rada komisije Durakovic izjavljuje kako je rekao Predsjedniku kako ce morati celicnom metlom pocistiti 5-6 ljudi iz MUP-a, ali da to nece biti tesko, jer su svi njegovi (Izetbegovicevi ljudi), drugi clan govori da mora najmanje deset ljudi iza brave, treci da je sve tacno sto je navedeno u informaciji oko infiltracije KOS-a i SIS-a, kriminala.
Medjutim, jednog dana preokret. Donesoh dopunu objasnjenja jednom clanu Komisije, ... a on mene pita imam li ja jos dokumentacije koju nisam predao, osim one za drogu.
"Ima", rekoh, "ona koja se odnosi na ubistva i nestanak ljudi, a umijesani policasjci kao izvrsioci ili izvrsili zloupotrebu kod otkrivanja pocinilaca."
"Ne donosi to! Jer to clanovi Predsjednistva ionako znaju, nista im novo neces saopstiti, samo ces ih zbog tog podsjecanja na njihove propuste sto nisu reagovali ostrije oko ubistava nevinih iziritirati, pa ce se radi zastite stolica svi okrenuti protiv tebe. A sam ne mozes ovu bitku dobiti.", kaze mi. "To znaci da je dovoljno dokaza da se sa ovom prljavstinom rascisti.", rekoh.
"Ne, ti sad imas tri Bakira protiv sebe."
"Kako", rekoh, "tri?"
A on me izvede na hodnik i sapce, a sve se okrece da ga ko ne vidi i ne cuje i kaze: "Preokret je nastupio. Ti si valjda za neke intervencije prozvao i sina Bakira ili ga je prozvao Bakir (Alispahic) da su zajedno intervenisali.... Sad je Predsjednik zvao Durakovica, ocekujem da ce zvati i mene. Ti ces biti zrtvovan, kazu bolje je tebe jednog, nego njih petoricu". (str. 119.)
A onda cujem da je "Mali Bakir" nekolicini ljudi rekao, prognozirajuci unaprijed rezultat, da je Predsjednik odlucio da ukoliko ne bude 100% tacna samo jedna stavka iz Informacije da ce svih ostalih recimo pedeset odbaciti bez provjere. ...Tako kazem jednom prijatelju, tjesim se da Predsjednik dobro zna ko sam i sta sam. A on mene pita: "JESI LI SIGURAN DA ZNAS DOBRO PREDSJEDNIKA?" (naglasio M. B.) (str. 120.)
Mnogo toga ruznog desavalo se na sjednicama Predsjednistva (u vezi sa Informacijom) ..... Meni su u neformalnim susretima govorili (clanovi Predsjednistva) da je pravda na mojoj strani, a na zvanicnim sjednicama glasali kako se postavljao Prvi covjek. .... Vecina njih se nije htjela zamjeriti Prvom covjeku. Jer, uzivali su maksimalne privilegije - duga putovanja u inostranstvo, brojna pratnja uz njih je to takodjer imala, podmirivanje troskova na ime boravka njihovih porodica u inostranstvu cijeli rat. I sada da sve zrtvuju zbog jednog Munje. Ma, hajte molim vas! (str. 123.) Zavrseni citati.
Na kraju da bi se shvatilo koliki je moralni sljam Alija Izetbegovic recimo samo to da je jedna od mnogobrojnih Alibabicevih prituzbi u Informaciji zbog koje je bio tako grubo odstranjen sa posla zloupotreba vise kilograma droge. Naime, komisijskim zapisnikom je dokazano da je ministar Bakir Alispahic otudjio vise kilograma droge, da je od isljednika A. Skalonje trazio da napise lazni izvjestaj da je ta droga unistena. Zamislite sefa policije jedne drzave koji od kriminalaca oduzima drogu da bi je sam on prodavao. Zamislite kakav je moralni lik Predsjednika jedne drzave koji se stavlja na stranu takvog policajca i, mimo zakona, nemilosrdno kaznjava postene policajce Alibabica i Skalonju sa obrazlozenjem, bolje je zrtvovati jednoga, nego 5-6 ljudi!? Ustvari zrtvovano je preko 20 postenih ljudi u MUP-u, koji nisu htjeli ukaljati obraz i koji su ostali posteni, da bi se spasilo 5-6 KOS- ovaca. (vidi str. 159). Pri tome Izetbegovic veoma vjesto izigrava covjeka sa kojim drugi manipulisu, a on je olicenje postenja. Medjutim, na vise mjesta u knjizi vidi se da o svmu odlucuje jedino Izetbegovic, cak i o stanovima. Svi drugi koji bi mu po Ustavu BiH i ostalim propisima mogli protivrjeciti su ucjenjeni ili kupljni. Vecina od njih su ti i sami priznali samome Alibabicu dok se izvinjavali sto pustaju da nastrada nevin covjek. Citiram:
Srest cu kasnije, na jednoj dzenazi, aktuelnog portparola .... koji se istakao u idejama oko nacina moje javne kompromitacije, sto je Bakir (Alispahic) posebno cijenio, pa ga je slao na nagradno putovanje na jednu sesiju cak i Interpolove ingerencije. I sad ovaj portparol se meni izvinjava i kaze da je to sve radio po zadatku. Pitam cijem?
"Bakirovom i Glavnog covjeka", kaze mi. ......
Ode on mimo mene, a ja nesto razmisljam kakvi smo mi to ljudi? Znam da je tog portparola boljela nepravda, znam da je znao na kolegiju kritikovati privilegije, bio je jedno vrijeme na principijelnoj strani zbog cega ga je Bakir i sumnjicio kao "Munjinog" covjeka. Ali cim je osjetio jacu stranu i sitne privilegije pogazio je sve to I sada je poslusan, situiran, ali vjerujem ne i miran. Uvjeren sam da mu savjest ne da spavati. (str.152.)
Drugi poslanik, malo liberalniji, najprije mi porucivao vise puta da dodjem. Kad smo se sreli on mi onako trgovacki savjetuje da se malo primirim i da glavu sacuvam, i veli - tvoje vrijeme ce doci, usao si ovim u politiku. Onda se pravda kako bi se angazovao za mene, ali ganja neki stan pa ovisi od izetbegovica. (str. 172.) Zavrseni citati.
Veliki kvalitet knjige je u tome sto Alibabic izvanredno opisuje stanje svijesti u Bosni pod Izetbegovicevom vlascu. To uspijeva bezbrojnim paralelama koje povlaci sa ponasanjem KOS-a, koji je potpuno ovladao policijom u BiH, sa ponasanjem Staljinovog NKVD-a. Npr., poslije jednog saslusanja on zeli da napise pismo Izetbegovicu, da mu objasni sta KOS-ovci rade po Bosni i tada se sjeti jedne zrtve Staljinovih cistki koji je poslije saslusanja od NKVD-a htio pisati pismo Staljinu da mu objasni sta NKVD radi. Evo toga mejsta:
Tu vecer kod kuce analiziram Ugljenov (isljednikov) nastup i boli me sto me naziva Abdicevcemm.....PITAM SE DA LI ZAISTA PREDSJEDNIK ZNA STA OVI KOS-ovci RADE? U MISLIMA SU MI BILE RIJECI JEDNOG STAROG KOMUNISTE, KOJI JE VRATIVSI SE U CELIJU OD NKVD-ovog ISTRAZITELJA IZJAVIO: "AH, AH, STO SE DOGADJA. REKLI SU MI DA SAM BANDIT, STETOCINA, NEPRIJATELJ NARODA, TROCKIST, DA CE ME SMLAVITI AKO SVE NE PRIZNAM, AH, AH, KAKO JE TO MOGUCE.... DAJTE MI PAPIR I TINTE, MORAM PISATI DRUGU STALJINU, NEKA ZNA STA SE OVDJE DOGADJA. (str167.)(naglasio M.B.) Zavrsen citat..
Poslije citanja ove knjige potpuno je jasno da Alija Izetbegovic ne gradi nikakvu "Islamsku drzavicu", nego naprotiv jedan staljinisticki rezim kojem je jedini cilj potpuno unistenje Bosne i Hercegovine i Bosnjaka. Zato je malo po malo iz vlasti odstranio sve patriote, (Sefer Halilovic, Rusmir Mahmutcehajic, M. Alibabic itd. itd.), a doveo bilo prave KOS- ovce, (Muslimovic, Varunek, Mujezinovic) bilo Muslimane koji su za vrijeme Jugoslavije asimilirani u Srbe, a kakav je i sam Izetbegovic, bilo kriminalce koji nemaju nikakvih patriotskih osjecanja i nemilosrdno unistavaju drzavu zbog licne koristi kakav je npr. Bakir Alispahic. Prica o Islamskoj drzavici je lansirana da bi Izetbegovic imao toboznji motiv zbog kojega potpisuje katastrofalne ugovore podjele Bosne i Hercegovine. Prica o Islamskoj drzavi samo skriva njegove prave namjere dugorocnog potpunog unistenja Bosnjaka.
Ova knjiga je dragocjena zbog mnogobrojnih pouzdanih svjedocenja o mnogim dogadjajima. Slabost knjige je sto ocigledna istina; da od glave riba smrdi, nije recena i eksplicitno, nego samo implicitno. Moze biti da je to lukavstvo bilo neophodno da bi knjiga uopste ugledala svjetlo dana u BiH. Cestitamo na hrabrosti Alibabicu i izdavacima, recenzentima.... Dok god ima ovakvih ljudi ima i nade za Bosnjake. Kada potpuno utihne njihov glas, ond nam nema vise spasa. Zato pozivam sve Bosnjake da dignu svoj glas. Kako rece Sefer Halilovic u intervjuu "Studiju 99" pred izdajnicke izbore u septembru 1996.:

Munir Alibabić Munja-Ispovijest 2 dio

ČETNICI U SARAJEVU
Interesantno je kako je Karadžić mobilisao svoje sljedbenike za četničke rabote, na osjećanju da ih štiti autoritet, kojeg oni poštuju i on ih poziva da ubiju prije nego što budu ubijeni. Kasnije, 1995. god. prilikom napredovanja Armije RBiH prema Doboju, na vijestima čujem da je Milan Simić komandant četničke odbrane Doboja preduzeo sve da linije budu stabilne. Eto, želja mu se, ozrenska, ostvarila. Bože, a hvalio se dugo kako mu je otac bio partizan i pratilac T. Vujasinovića, upravo poginuo od četničke kame na Ozrenu. Ali, tad je ta priča bila unosna.
U ljeto i jesen 1991. god. masovno naoružavanje SDS-a teče preko bivše JNA, a i direktnom nabavkom oružja preko prodavnica i firmi u kojima ključnu ulogu imaju bivši policajci SDB-a i SJB-a, kao što su “Tit”, “Tintor”, “Šnajper”, “Kobra”, a od policajaca Tadić, Joksimović, Petković.
Uglavnom, KOS operativno pokriva sve te radnje i istovremeno i javnost i MUP bombardiraju informacijama o masovnom naoružavanju i švercu oružja od strane Muslimana i Hrvata, SDS nigdje ne spominju. Naprotiv, na sva zvona spominju i hvale njegov odnos prema JNA, odziv na mobilizaciju i slanje dobrovoljaca u Hrvatsku.
Negdje 25. maja 1991. god. hitno me traži Asim Dautbegović i kaže da imamo sve podatke o jednom SDS-ovom kamionu oružja oko Bileće, koji je natovaren u Nikšiću. Šta da radimo? Predlažem mu da ga policija proprati do Mostara, to je predmet iz više nadležnosti, civili i civilno vozilo je u pitanju. I takav nalog se izda i ekipa operativaca čeka u CSB-Mostar. Kad zove uspaničeno Fikret Muslimović, potpukovnik JNA, i hoće s nama da razgovara oko oružja. Odmah napade Asima, a on dade slušalicu meni.
Muslimović mi reče: “Ko vam je dao za pravo da se igrate sa ugledom JNA? Vodite računa, razgovarate sa potpukovnikom JNA.! Smjesta naredjujem da se to ne vozi u Mostar, već da se vrati u Bileću. Eno na putu do Mostara srpski narod postavio barikade i ja ću upotrijebiti vojsku i spriječiti da kamion udje u Mostar, jer je tamošnji CSB antijugoslavenski.” Pokušaj A. Hebiba pomoćnika ministra policije BiH, u junu mjesecu 1991.g., da spriječi transport kamiona oružja iz Srbije u Knin, razljutio je druga Muslimovića, tada prvog KOS-ca u Bosni pa je protiv Hebiba podnio i krivičnu prijavu u Vojnom sudu u Sarajevu. Tvrdio je da je u pitanju vojni transport, a u kamionima su bili civili i izvjesna gospodja Milunka. Boravak Šešelja na Romaniji otvorena podrška SDS-a njegovim aktivnostima, zatim prolazak tenkova JNA kroz Listicu, kada su bili blokirani u mjestu Polog, u kojem je Predsjednik Izetbegović održao čuveni govor, rekavši: “Ja izdati ne znam”, otkrivanje plana RAM, te aktivnosti potpukovnika JNA Muslimovića oko spasavanja kamiona oružja SDS-a, njegova izjava da je CSB Mostar antijugoslavenski, koja korespondira s izjavom trebinjskog gradonačelnika Vučurevića, koji kaže kako istragu ovog slučaja neće prepustiti Mostaru, jer se tamo vjeruje Izetbegoviću i Tudjmanu, i da se u Mostaru neće suditi srpskom narodu, definitivno su skinule maske KOS-a, Beograda i SDS-a.
U oktobru 1991. god., na dan kad je sa skupštinske govornice u Sarajevu Karadžić zaprijetio Muslimanima da će ih nestati, u noćnim satima obavještava me telefonom sa Pala jedan rpijatelj, inače Srbin po nacionalnosti, da se u jednom magacinu na Palama tovare kamioni oružja za Vraca i okolinu da ce u njihovoj pratnji biti i Malko Koroman, načelnik SJB-a sa Pala. Dao mi je sve podatke, od vozača do vozila. Nazovem komandira PS Novo Sarajevo Kažića i dogovorim šta treba poduzeti da se ta vozila sa oružjem oduzmu. I zaista, on i njegov pomoćnik Miletić to izvedu školski, sve dokumentuju do ujutro, vozila na sigurnom. Ali, ujutro se pokrenu mašinerija KOS-a i SDS-a, uz pomoc Delimustafića, preuze se vozila i odvezoše ih do Krtelja – vrate ih JNA, odnosno SDS-u. I, nikom ništa! U povodu toga, odnosno Karadžićeve prijetnje Skupštini, na moju sugestiju, a na zahtjev dvadesetak gradjana, advokat Faruk Balijagić podnese prvu krivičnu prijavu protiv Karadžića, što su prenijela i sredstva informiranja. Predlagao sam i drugim advokatima da to urade, ali nisu htjeli ni da čuju.
S druge strane, naoružavanje i priprema legalnih organa BiH za odbranu uglavnom teče stihijski. Ono što se preko MUP-a podijeli SJB, to operativci KOS-a fotografiraju, dokumentiraju kao da je u pitanju ilegalna nabavka. Imao sam utisak da to tako rade pojedinci iz MUP-a kako bi se dali argumenti KOS-u u ruke. Medjutim, ono što je radio “čovjek broj 3″ i dok je to bilo u njegovim rukama i pod kontrolom njegove ekipe, to je bilo zaštićeno. E, kasnije su i tu šverceri vidjeli interes i našli način da ga ostvare. Takodjer su bila sigurna još dva načina materijalnog opremanja. No, i tu su, nažalost, šverceri pomalo nagrizali stvar, a neki su bili u dosluhu sa KOS-om, pa su mnogi naši gradjani na okupiranim teritorijama to platili glavom.
U takvoj situaciji, rezervisti iz srbije i Crne Gore dolaskom u Hercegovinu pojačavaju agresiju. S druge strane, državna imovina Bosne je na dobošu, masovno se pljačka. Više puta o tome informišem čak i premijera vlade, ministre i očekivao sam sprečavanje toga. Medjutim, i neki ministri su te informacije iskoristili pa i oni ponešto prisvojili. Takodjer, Delimustafić podmićuje i korumpira skoro sve rukovodne ljude, osim predsjednika, Rusmira Mahmutčehajića, Hasana Čengica i još ponekog, poklanja im auta, kupuje poslovne prostore, smjene guvernera Hajre Balorde. Medjutim, udružili se Delimustafić, Boban, Pejić, ne daju je, ona obezbjedjuje devizna prava za banke u kojima oni i njihovi prijatelji imaju upliva, vrši se pljačka kod zamjene starih novčanica. Policija organizuje akcije oduzimanja deviza od preprodavaca i tim sredstvima, koja se deponiraju kod Mandića, pomoćnika ministra u MUP-u, finansira se naoružavanje SDS-a i rad budućeg srpskog MUP-a.
KOS u cijeloj ovoj raboti javno glumi objektivnost, neutralnost, a u suštini bio je to u onoj mjeri koliko je takva i JNA, a znamo šta je bila. Državnom rukovodstvu Jugoslavije pa i RBiH, u formi ucjene, prijetnji dostavlja samo podatke o navodnom muslimanskom i hrvatskom ekstremizmu. Ta jednostranost je bila osnova za prijedloge za zavodjenje vanrednih mjera u Jugoslaviji i BiH. U vezi s tim, Delimustafić i Žepinić prihvataju jednu saveznu inspekciju koja obilazi SJB, one gdje će kasnije biti izvršen najveći pokolji i progoni Bošnjaka i Hrvata. Ta komisija sve evidentira, nacionalni sastav, popunjenost, naoružanje, stanje odnosa i na kraju izvlači generalni zaključak koji upućuje na potrebu zavodjenja vanrednog stanja.
Nakon jednog sastanka izmedju rukovodstva MUP-a RBiH, SSUP-a i KOS-a u Han-Pijesku u CSB će doći na stručnu ispomoć inspektori iz Beograda. U sarajevski je odredjen Vlado Jestratijević, kojeg je načelnik CSB-a Šabović prihvatio, takva je instrukcija, i on svaki dan šalje depešu u Beograd sa Šabovićevog kolegija. I meni se ovaj najavio da se dogovorimo oko njegovog uticaja na rad SDB-a Sarajevo. Primim ga i kažem, u prisustvu svog zamjenika Jožića, da dodje kad god hoće na kafu ili ako mu treba nešto privatno, a da o poslu nemamo šta razgovarati, da nije nadležan. On se ljutnu, kaže da ima ovlaštenje i za javnu i državnu. Žalio se Delimustafiću i Žepiniću, bilo pritisaka, ali je Vlado bio poslovno za mene persona non grate. U ovom me podržava Kvesić, podsekretar SDB, koji mi je rekao: “Ja tim saveznicima ne dam u Livno i Mostar, a ti im ne daj u Sarajevo.”
KOS je bio plasirao jedno uporište agenata, preko Fikreta Abdića, prema državnom vrhu, rukovodstvu PL. Imao je zadatak da prikuplja informacije, ali i da servira neistine kako bi destabilizirao čelne ljude, učinio ih nesigurnim u ličnu sigurnost, vlastite stavove. Zahvaljujući dokumentaciji koju sam prezentirao nadležnim, iz koje se nedvojbeno vidjelo kako prima zadatak od svog nalogodavca, ovaj je eliminisan i kasnije je pobjegao iz Bosne. Interesantno je da i on obilazi područje uz Savu, gdje su porušeni mostovi, a izgovor za putovanje je bila prodaja deterdženta na veliko, koji je zaista tada bio deficitaran.
Zbog popustljivosti prema KOS-u, javnost kritikuje Delimustafića, a on javno odgovara da to što radi nije ništa drugo nego izvršavanje odluka Predsjedništva RBiH o saradnji s organima JNA.
Slijede prve ozbiljnije akcije SDS-a, martovske barikade, organizovane uz pomoć KOS-a i kriminalnog podzemlja, koji su angažovani kao snajperisti. Grad je blokiran i presječen. Podaci o tim namjerama su desetak sati prije dostavljeni rukovodstvu MUP-a, Predsjedništvu. Umjesto njihovog sprečavanja, SDS preko svojih kadrova u MPU-u radi na njihovom postavljanju, naoružavanju. Kritične noći SDS iz jedne kasarne u Lukavici naoružava četu sa Vraca.Bosanci – patriote se obraćaju komandantima i oficirima Bošnjacima iz susjedne kasarne da ih naoružaju, medjutim ovi hoće maltene da ih uhapse, čudno! Ulazim u ozbiljniji konflikt sa kadrovima SDS-a iz MUP-a koji su pokušali zataškati svoje sudjelovanje u blokadi grada. Nakon sastanka zaključimo Jožić i ja da će desetak ovih Mihićevih operativaca završiti u tzv. “srpskom MUP-u”, kojeg SDS već konstituiše i da od njih valja zaštititi dokumentaciju i opremu. Tih dana MUP nabavi nekoliko stotina novih RS (ručnih stanica) i vidim programirane i šalju se u Mostar i CSB Banja Luku, koji je već otkazao poslušnost MUP-u RBiH i djeluje pod komandom Karadžića. Protestujem kod Brune Stojića, pomoćnika ministra za materijalno- finansijske poslove, i tražim da bar trećina mora ostati u Sarajevu, a on mi tada reče: “što ti brineš o tome, kad ne brinu Šabović i Delimustafić, a uostalom vi Muslimani imate pare, kupite sebi”. “Evo za ovaj paraf”, pokazuje pravdanje nekog MTS-a, “Vasovaj Čenga je platio 50.000 DEM”. Kažem mu da ne vjerujem, da ne izmišlja, a on dodaje: “Ovo je Mokin zapis, a pitaj Alispahića koji mi je ovo pravdanje donio, koliko, kome je dao. Pitaj Asima. Sramota, kradu od naroda”, dodade on. Pošto sam iskamčio pet stanica, odem u kancelariju i razmišljam o duelu sa Stojićem i pitam se da li je kriminal postao manir ponašanja? Poslije toga, o tome razgovaram sa Alispahićem, on se kune da je samo posrednik, da je donio novac, uzeo potpis jednog od ove dvojice i to vratio Stojiću. Osudjujemo to obojica kao lopovluk.
Poslije sretnem jednog od ove dvojice i napadam ga unaprijed zbog novca i bruke, a on meni kaže: “što ne pitaš toga što ti je rekao i donio nam novac, koliko je on uzeo i koliko uzima na švercu. Evo imam dokumentaciju da je umiješao prste u jedan PP i da je tamo zakinuo više gradjana za kredite, a novac je otišao njegovim prijateljima, koji te kredite nikad neće vratiti.” Vidim poslije ovoga da se sva trojica zaklinju u Stranku, narod, Bosnu, ali očito neki u prazno. Busaju se da su kadrovi Stranke, a to neki naplaćuju. Neke je Delimustafić već tada bio zakitio poslovnim prostorima, autima, stanovima u Neumu, normalno iz državne kase. Jedan drugi gest Bakirov u vezi s tim “parafom” će podgrijati moju sumnju da ni on baš nije tu kako treba, ali opet više vjerujem njemu nego “plaćenom potpisniku”, jer sam vidio paraf koji je naplatio. Tih dana jedan od čelnih ljudi države će me pitati oko tog plaćenog “parafa”. Rekao sam mu što su mi prenijeli Alispahić i Stojić. On se izjasni i vidim da o tome ima više informacija od mene i spomenu da ga je Bakir upoznao. Uskoro će Mokica odletjeti sa funkcije. Je li mu to “pomoglo”, ne znam.
U MUP-u radi komisija koja utvrdjuje optužbe pojedinih gradjana oko kradje deviza, novca, malverzacije sa oduzetim vozilima i oružjem. Saopštavaju se nalazi komisije koji potvrdjuju indicije, ima elemenata krivične odgovornosti Mandića i drugih. To je saopšteno javnosti. Mandić sa svojom ekipom organizuje 17.3.1992. god. konferenciju za štampu, brani se, proziva sve redom. Traži i moju smjenu, navodeći da se radi o čovjeku koji radi za SDA. Uz Mandića je i Miljenko Čubelić, i on diskutuje, brani ga. Poslije dolazi do smjene Šabovića sa mjesta načelnika CSB-a Sarajevo, zbog sprege sa Mandićem i drugih malverzacija. Predlažem da ga zamijeni Alispahić. Tako i bi. U medjuvremenu, Kvesićeva ekipa bježi u Mostar, sa sobom odvozi više luksuznih auta, odnosi devize iz specijalne kase, te vrlo značajnu dokumentaciju, dio te dokumentacije daje im da ponesu načelnik, iako nije nadležan, a kojem je pretpostavljeni Bakir Alispahić. Haos. SDB Repbulike obezglavljen je kadrovski, materijalno, dokumentacija odnešena. Dolazi mi više prijava o švercu oružja, nabavljenog za odbranu grada, razgovaram i sa Alispahićem. On kaže da ima tih saznanja, a da je njega skoro pokušao podmititi jedan vrlo važan čovjek na tu temu, ali da ga je on naružio. čestitam na principijelnom držanju.
Specijalna jedinica se povlači iz baze Krtelji u Dom milicije. Ima prijedloga da se prebace u namjenski objekat policije – škola MUP-a Vraca. To se odbija. Zašto? Nije li već tada zacrtana podjela Sarajeva? U MUP-u, Risto Bašić, povučen iz SJB-a Visoko, piše po Mandićevom nalogu depešu koju treba da potpišu pomoćnici i da je pošalju CSB-i o podjeli MUP-a. Tu depešu odbija da potpiše pomoćnik Pušina, depeša odlazi u Mandićevo ime sa nalogom da otpočne funkcionirati i CSB “srpskog MUP-a”, već se čuje da će mu sjedište biti na Vracama – škola MUP-a. Delimustafić šalje drugu depešu kojom stornira Mandićevu, ali kasno. Podjela je tu. Na sceni je ponovo Slobo Škipina, okuplja kadrove SDB-a srpske nacionalnosti, ubjedjuju ih da idu u SDB “srpskog MUP-a”. Uz njega su Mihić, Kijac, Milan Šćekić i još desetak inspektora. U tom društvu se vidja i Sredoje Nović, tu je i Nedžad Ugljen, koji je napustio CSB Mostar, tu je Delić, Vlasto Kušmuk. Zovem ih na početku da dodju u Sektor. Sredoje važe hoće-neće, ali sigurno neće ni u “srpski”. Jedan od ove dvojice Bošnjaka izjavljuje kako je bolje ići kod Kukanjca nego kod mene i SDA. Većina rezervnog sastava i penzioniranih radnika SDB-a se javlja. Nakon četničkog osvajanja Vraca, uz pomoć JNA i MUP “srpski” počinje sa radom. Škipina rukovodi SDB-om. Kijač je do njega, tu je i Mihić. Iz mog Sektora tih dana je otišlo desetak inspektora. Odmah primamo nove operativce srpske nacionalnosti. Kandidata napretek. Dogovaram sa ministrom i sa čovjekom “broj dva” da Sektor SDB-a Sarajevo preuzme i funkcije Republičkog SDB-a do izbora podsekretara i kadrovske popune. U medjuvremenu, konsultuje me Delimustafić, kao i Asima, oko postavljanja Muslimovića za podsekretara SDB-a, kaže, traže od njega to Vasiljević i Tomanov, kao i Pero Simović, koji je naslijedio Muslimovića u KOS-u. Protivimo se, ubijedjujemo ga da nisu čista posla oko toga, on tvrdi da je s njima u razlazu, a oni ga nama uvaljuju za prvog čovjeka. Igra KOS-a se širi, gradovi Bosne padaju, genocid na pomolu. Stiže u Sarajevo Aco Vasiljević, s ciljem da upozna predsjednika sa podacima o naoružavanju Muslimana, odnosno orgnaizovanja i opremanja PL i “Zelenih beretki”. Cilj – kompromitirati rukovodstvo Bosne, zaplašiti ga da kapitulira, četnici i JNA su već granatama zasipali Sarajevo i druge gradove.
Tu večer 2/3. maj 1992. god. sve misli su uperene ka Lukavici, gdje je priveden predsjednik. Rješava se njegova sudbina, sudbina Bosne. Najcrnje misli govore da ih KOS može pogubiti. Sutradan (3. 5. 1992.) zove me ministar Delimustafić u kabinet sav nervozan, galami u smislu – hoćemo li zbog Alije Izetbegovića izgubiti Bosnu, šta će naša djeca ako on ostane, bez Fikreta nema spasa, Aliju neće JNA, neće Srbi, neće Hrvati. Pitam ga zbog čega me zvao, a on reče da ga slijedi većina saradnika, osim mene, oko podrške Fikretu. Kažem mu: “To je ludost šta ti radiš, umjesto da štitiš ledja legalno izabranom predsjedniku, ti ga rušiš! Tako se u ovoj situaciji ne spasava Bosna.” Nakon toga ustanem i krenem iz kancelarije. U tom momentu ulazi njegov potparol i nosi neki tekst, viče – Evo ovaj tekst za Fikreta je gotov. Bilo mi je jasno šta se zbiva, vratim se u kancelariju i imam hitnu poruku od načelnika SJB-a i komandira jedne PS. Javim im se, a oni mi rekoše kako ih je zvao minsitar, odvojeno, i naložio da policija otvori vatru na transportere u kojima će biti predsjednik i Kukanjac po izlasku iz komande. Kazem im: “Ni za živu glavu! Predsjednik se mora spasiti!” Tako su i uradili. Opet informišem Mahmut Čehajića o pučističkim namjerama, bit će poslani Pušina i Alispahić da pomognu policiji i TO-u u Dobrovoljačkoj ulici. U Predsjedništvu je prava drama. Neko od KOS-ovih veza je zaključao jednog člana Predsjedništva, da bi ga isključio iz akcije oslobadjanje predsjendika. Otključat će ga Šefer Halilović, a kasnije se ovaj član Predsjedništva na sva usta hvalio oko svoje uloge 2. i 3. 5. 1992. god.
Tog dana bit će zarobljen Slavoljub Belošević Beli, jedan od čelnika KOS-a, kojeg počinju saslušavati operativci Sektora, ali stupa na scenu Muslimović, koji je već u Ministarstvu odbrane, odnosno TO BiH glavni za bezbjednost, moli da ga ustupimo, jer treba da da informacije o planu borbenih aktivnosti agresora. Jak argument, popuštamo, i Belošević se tako spasava iscrpnog rzagovora o mreži i aktivnosti kOS-a, biva razmijenjen pod sumnjivim okolnostima. Neko je oko toga obmanuo Kljuića i Doku. Muslimović uzima od njega minorne podatke i kao stari saradnici razgovor završavaju na evociranju zajedničkih uspomena, čak mu daje nešto maraka za puta, da li državnih? A zašto? Pa ni Muslimović, izmedju ostalog, nikad nije ustupio nadležnim organima kako svoju, tako ni mrežu drugih KOS-ovaca za koju je znao, a što je bilo bitno radi njenog neutraliziranja, onemogućavanja dalje veze sa onim KOS-cima koji su bili na agresorskoj strani, objašnjavajući da to nije etički ispravno?! Pošto je bilo na njega pritisaka, dao je nekolicinu imena marginalaca, koji s obzirom na skromne karakteristike i mogućnosti nikad nisu bili ozbiljan oslonac KOS-u. Prašina u oči! Upravo tih dana neko od mojih inspektora je registrirao zaposlenje u V upravi SDB-a bivšeg Ančevskog. Ustanovljam da Muslimović s njima kontaktira. Po kom osnovu? Da li ga je on tu i ugradio? Insistram da se za kriminalne radnje koje je izvršio na Aerodromu podnese krivična prijava, Muslimović ga pokušava zaštiti, ali to nisam dozvolio. Bilo je indicija da se informacije koje su sa naše strane ustupane usmeno Muslimoviću za TO, a ticale su se najava granatiranja i drugih agresorskih aktivnosti, ne prosledjuju u potpunosti i blagovremeno nadležnim komandantima, zbog čega sam, dok on nije bio smijenjen sa te funkcije, naložio saradnicima da se značajniji podaci ustupaju paralelno i drugim izvršnim nivoima.
U tom periodu bilo je više pokušaja ovladavanja Vracama, Ilidžom i jedinice su poslije uspješnih prodora dobijale naredjenje da se povuku. Od koga? Komentarisalo se da potiče od Delimustafića i predsjednika. Znam da je to predsjednik učinio samo jednom, na molbu stranih novinara, koji su bili ugroženi od unakrsne vatre u hotelu “Srbija” na Ilidži, a za druge slučajeve od njega takve naredbe nisu poticale. Ne vjerujem da su i od Delimustafića. To su odradjivale krtice KOS-a! Tačno je da je Delimustafić simpatisao Vasiljevića. Tumanova i druge, ali ništa više od Muslimovića ili, recimo. Jašarevića, koji je tad rukovodio bezbjednošću u Regionalnom štabu Sarajevo i koji se spočetka aprila malo kolebao, da li da ode ili ostane u Sarajevu, tako mi je govorio Sefer. Ja sam tada mislio da je bolje što je ostao. Ali, kompletna KOS-ova tehnička struktura, predratna, sekretarice i drugi službenici su automatizmom prešli u nove organe bezbjednosti TO i ministarstvo, tako da su generali Vasiljević i Tumanov, dok su radile telefonske linije, imali preko njih dnevne informacije. Sefer Halilović je jednu od sekretarica morao prekinuti kod telefoniranja jer je saopćavala Vasiljeviću, bez ustručavanja zbog Seferova prisustva, da je u Sarajevu sve u redu, padne poneka granata. Haos! Kasnije će te KOS-ve dame biti još bolje rasporedjene i koristit će ih bivši KOS-ci kao izvore, ali ih nigdje nisu zvanično prikazali u mreži KOS-a, služit će im za ličnu promociju, vrlo uspješno.
Ko je sve umiješao prste u katastrofalne poteze oko povlačenja policije sa Ilidže na Stup, čime je ovo naselje prepušteno agresorskoj policiji? Ko je povukao policiju sa Grbavice, Vraca? Jesu li se tada crtale granice podijeljenog Sarajeva? Koliko je Bosanaca poginulo u pokušaju da to vrate pod kontrolu i deblokiraju grad? O tome će jednom reći svoju verziju načelnici Mlivić i Kažić, odnosno njihovi pretpostavljeni Bakir Alispahić i Delimustafić. Dok se odvijala drama oko oslobadjanja predsjednika, ministri tzv. Republike Srpske na Ilidži u hotelu “Srbija” drže konferenciju za štampu i najavljuju da će uskoro proglasiti zločine nad srpskim narodom, medju kojima su G. Milić, Delimustafić i ja. Obrazloženje daju Ostojić, Mandić i Stanišić. Nisu mi oprostili što sam otkrio njihov kriminal i planove za agresiju, od RAMA pa nadalje.
Dana 30. 5. 1993. god. zove me predsjednik Izetbegović i saopštava mi da su se njih četvorica, ne navodi imena, konsultovali i odlučili da mi ponude mjesto minisrtra unutrašnjih poslova. Zaista iznenadjen, zahvalim se, ne navodim razloge, ali predlažem Alispahića, hvalim ga. Predsjednik primjećuje da za njega ima nekih informacija oko kriminala, zloupotreba. Kažem da ima nekih podataka, a da ja o tome zaista nemam ništa konkretno, nisam se time bavio, on mi je pretpostavljeni, a i Služba kriminalaca je u njegovoj ingerenciji. Pita me predsjednik: “Je li to tvoj definitivan stav?” Potvrdih ja. Pita da li bih ja pravio smetnje ako oni odluče drugačije, a ja mu rekoh da ne bi bilo dobro da njega dovodim u nepriliku. Kaže: “Ti si jedini koji je do sada odbio funkciju ministra. Nadji onda Bakira i pošalji ga kod mene. “Tako i bi, nadjem ga i kažem mu da sam se zahvalio na ponudi, ali da je on predložen i da ga predsjednik čeka. Skoči on, vrati se za deset minuta. Kaže: “I prihvatio”, čestitam mu. Poslije razmišljam da ćemo kao ekipa možda dobro saradjivati, a onda njegova, čvrsto uspostavljena veza sa “čovjekom broj 3″ možda je prilika da MUP profunkcionira, da se izbije paralelizam MUP-CSB. To je možda i bilo ključno zbog čega sam odbio ponudu, pomislio sam da će me blokirati kao i Puškinu sa ovim “čovjekom 3″ pa ću se samo iskompromitovati. Pored toga, krenuli su negativni politički procesi iza čega stoji jedna stranačka grupa, mimo platforme Predsjedništva i bit ću progutan. Još uvijek ja ne znam ama baš ništa o predmetima po kriminalitetu, njihovom stanju i ko na njima radi, odnosno ko opstruira. Tek kad sam postavljen za načelnika CSB-a Sarajevo, kad sam to vidio, rekoh sebi: “Došao si gdje treba, još si ga predložio za ministra. Neka si, svaka sjekira sebi malj usiječe.” Tamo, u Službi kriminaliteta, zateknem Mandićevog bližeg saradnika koji je u aprilu i na konferencijama za štampu branio kriminal i kriminalce. Zatim jednog višestrukog povratnika u izvršenju teških djela, kojem je Alispahić dao zadatak da štiti trezore. Kad su inspektori postavili pitanje njegovog angažovanja. Bakir je pred četrdeset ljudi izjavio: “Ja sam ga doveo. Ima li ko šta protiv?”
Za mog nasljednika na mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo dolazi Mujezinović, to je verifikovao Bakir, kaže sa predsjednikom. Ja sam mu kao načelnik CSB-a i pretpostavljeni, ali on se veže sa Bakirom direktno. Na Mujezinovićev prijedlog za tužioca u Vojnom sudu dolazi čovjek iz bivše Vasiljevićeve ekipe. Tako će krenuti Muslimovićevo spasavanje, a tim i predmeta Rekić. Muslimović je ponovo prvi bezbjednjak, ali sada ima upliva i na rad SDB-a – tu je Mujezinović. Kakve li će sada informacije iz tih službi kojima ovi rukovode izlaziti, da li će biti potkrijepljene činjenicama ili će pogadjati želje primaoca i njihovog konzumenta, te ih tako prilagodjavati. Da bi se postavili realno, morali bi se najrpije osloboditi zavisti i mržnje prema onima koji pravu ulogu bivšeg ili sadašnjeg KOS-a, svejedno, u tragediji Bosne znaju nešto više.
U oktobru 1993. god., na sjednici IO Okruga Sarajevo, izjavljujem da nas samo organizovano i odlučno suprotstavljanje kriminalu može spasiti od anarhije. Ako do nje dodje, niko je neće moći kontrolisati. Ovim sam i najavio sukob sa kriminalom. Dana 26. 10. 1993. god. kreće akcija “uvojničavanja” pojedinaca po planu “Trebević”, koji su potpisali predsjednik, komandant Delić, ministar Alispahić. Poslije ovog dogadjaja na sceni su ljudi, ekipa u policiji, Armiji, politici, koja je uglavnom manje ili više naklonjena podjeli Bosne. Platforma se više i ne spominje. Zato će i krenuti procesi kako bi se eliminisali oni koji su prepreka tome. Sa konstituisanjem nove Vlade RBiH – 28. 10. 1993. iz igre ispada Rusmir Mahmutčehajić, do tada drugi covjek u državi, po svemu, čvrste orijentacije za cjelovitu Bosnu. Otvara se zatim proces Seferu Halilovću, prvom komandantu Armije RBiH, koji se suprotstavio KOS-u javno, još sredinom 1991. godine. KOS mu to nikako nije oprostio.
Na slučaju Halilović i njegovom procesu praktično je demonstriran kompletan KOS-ov mehanizam, montaža, dezinformisanja, ucjena iz najboljih Vasiljevićevih dana. Njegovi sljedbencii Mujezinović, Jašarević i Muslimović su to sve sada primijenili prema čovjeku na čijoj kompromitaciji dvojica od ovih rade od maja 1992., služeći se i KOS-ovim pamfletom. Ovaj obračun sa Seferom Halilovićem ima svoje korijene još od njegovog bjekstva iz JNA sredinom 1991., kada pristupa PL, organizuje otpor srbijanskim agresorima, o čemu je KOS stvarao dokumentaciju i vrebao priliku da mu se osveti. U tome je imao svjesnu i nesvjesnu podršku najodgovornijih državnih i stranačkih (SDA) faktora kojima su Mujezinović, Jašarević i drugi, obračun, sa Seferom predstavili kao pitanje od interesa za dalju bosansku borbu. Preko Sefera će ovi pokušati da operu ruke za sve svoje propuste i promašaje, činjenja i nečinjenja, ispoljene u gajenju izgrednika sa kojima se obračunalo 26. 10. 1993. tako da će njegov slučaj apsorbirati dosta toga što nije valjalo. Halilović je znao da ni jedan od ovih nije ponudio ostavku, javno se suprotstavio kriminalu – izuzev slanja ponekog internog pisamceta koje im služi kao alibi, a kamoli da su prozvali nekog od stranačkih moćnika ili drugih podstrekača kriminala, jer su kalkulisali da im od ovih zavisi dalje napredovanje i trebalo im se dodvoriti, čak tada politički moćnici, istovremeno tolerišu aktivnost izgrednika i neaktivnost vojnih organa čije nečinjenje su izgrednici uzimali kao osnov za nelegalno odvodjenje gradjana na kopanje rovova, što je za neke bio i posljednji odlazak od kuće.
Zaista čudi kako je Predsjedništvo jednostavno posmatralo ovaj obračun sa Seferom i kako je vjerovalo dezinformacijama koje su im plasirane, a koje su bile veoma providne. Njegovo saslušavanje se vršilo u Sektoru SDB-a Sarajevo, vodile su ga mješovite ekipe Državne i Vojne bezbjednosti, medju kojima je bilo bivših Zgonjaninovih perjanica. Bio sam nemalo iznenadjen kad sam saznao sastav isljednika i da bi me Mujezinović umirio rekao je da su Alispahić i Ugljen tako htjeli, kao, eto, i ovi su mu pretpostavljeni. Ljudi iz politike su, vjerovatno, bili zavedeni, jer ih je dvojac Mujezinović – Muslimović dugo vremena u ime organa Vojne bezbjednosti bombardirao lažnim informacijama o Seferu i drugim slučajevima.
Tokom boravka u Varešu nisam ni znao da je Bakir Alispahić, preko jedne referentice iz Kriminalističke službe CSB-a, ukrao dosje Husrefa Silajdžića, koji je ranije vodjen po kriminalu, iskopirao ga i vratio, iskinuo dvije fotografije sa njegove naslovne strane i on će biti objavljen u listu “Avaz” sa ciljem da se kompromitira premijer. Da se u MUP-u vrši neko spremanje, vrlo ozbiljno, saznadoh u januaru 1994. Naime, bile su u toku radnje zajedničke ekipe MUP-a i Vojne bezbjednosti na području Konjic, Zenice, Gornjeg Vakufa, na dokumentiranju kriminala, akcije “Trebević”. Javnost bruji o tome. Te poslove vodi Ismet Muzurović, penzioner MUP-a, u ratu reaktiviran. Njegov pretpostavljeni Hasib Dazdarević se žali kako Muzurović ima najviše problema sa predmetima u kojima se povlači ime ministra i njegovih prijatelja i logističara, te da takve predmete sklanjaju u stranu. To će izjavljivati i još dvojica inspektora iz te Muzurovićeve ekipe, navodeći da to što se radi nije sprečavanje kriminala, nego spašavanje šefa i njegovih veza i uništavanje dokaza o kriminalu. U januaru 1994. tražim Mujezinovića, pretpostavljeni sam mu, dobijem poruku da je bolestan. Medjutim, jedan načelnik me izvještava da se zaključao i prebire papire SDB-a, traži da li se Alispahić spominje u njima oko slučaja Ahatovići, o čemu je prije bilo govora, oko Pezinog kriminala i drugih predmeta – kaže načelnik Munja.
Prodje nekoliko dana, zove me Bakir Alispashić. Ja kod njega, a on mi pokazao rješenje oko formiranja komisije u sastavu Ugljen, Mujezinović i Varunek, koja treba da utvrdi otkud se on spominje u Pezinom kriminalnom slučaju. Kažem mu da se nije malo “zeletio” s komisijom i da razmisli je li fer sa njegove strane da pokreće postupak bez osnova, te ga podsjećam da sam ga pred rat spasio od ulice, u ratu od čelinih optužbi, a on meni reče: “Ja sam upoznao i predsjednika sa ovim i ovo se mora završiti”. Preneseno mi je da je i predsjednik navodno malo ružio Bakira, što se istrčavao sa Komisijom prema meni. A i ja sam pitao jednom Izetbegovića da li je on odobrio da ovaj krene onako prema meni, on mi je rekao da jeste, ali da je njemu ovaj to predstavio drukčije, uveličao i ne znam još šta. Poslije ovoga na sastanku Kolegija ministra, Bakir u prisustvu svih saopštava da čaršija priča kako će on biti smijenjen, da na njegovo mjesto kandiduju Kemu Ademovića, Dahića, pa i mene, i da on smatra to atakom na njegovu ličnost i da očekuje da će ga štititi SDB kontraobaveštajno, kao što je svojevremeno štitila Zgonjanina. Svi šute, gledaju. Mislim se, gotovo je sa Službom, ona je postala njegov privatni servis.
U proljece 1994. god., u nekoliko navrata, zove me predsjednik i interesuje se za stanje JRM, o SDB-u i njegovoj aktivnosti u gradu, iznosim mu saznanja, ali i probleme. On primjećuje da treba krenuti sa dokumentiranjem i presjecanjem kriminalnih radnji u Sarajevu, navodi da ima opravdanih reakcija gradjana koji traže da se tome stane na put. Upoznajem ga da radimo na prikupljanju dokumentacije i čim to završimo, podnijet ćemo krivične prijave. Pita me za neke podatke o rukovodiocima iz SDB-a, ja se ogradjujem, govorim da mnogo toga meni nije dostupno. Nalaže mi da neke stvari provjerim, jer ima nekih pritužbi iz unutrašnjosti. Htjedoh mu tada reći da je bio u pravu 1993. god. kada mi je ono rekao za Bakira, ali sada je bilo kasno. Tada je bilo dovoljno da sam samo bio bar malo kritičan i ozbiljnije ocijenio ono što sam znao pa da se izjasnim objektivnije, ni da dodajem, ni da ublažavam. A ja ga još predlažem za ministra i kazem da nije provjereno, da ima u tim negativnim opaskama o njemu pretjerivanja. Ali, i tada sam morao znati da se negativno mišljenje desetine ljudi o njemu mora uzeti bar za sumnju. Obećavam ja predsjedniku da ću postupiti po njegovoj sugestiji i informirati ga.
S obzirom da smo bili operativno prikupili podatke za krivično gonjenje jednog broja lica sa područja Starog grada, sačinjen je plan i ja ga pošaljem Alishapiću na upoznavanje i neku vrstu verificiranja. On mi šalje, u povodu toga, svog pomoćnika za kriminalitet – Dizdarevića, da me informiše da se ne slaže sa tom akcijom, da treba sačekati mir, da to vrh države neće podržati i još neke primjedbe. A poslat će mi, kaže ovaj, i pismeno svoj stav. Poslije pritvaranja jednog čelnika spomenute opštine zove Alispahić i ja mu tada rekoh za njegovu neprincipijelnost, za igru sa inspektorima, bezobrazno pozivanje na predsjednika. Kažem mu da me Izetbegović lično zvao oko tog predmeta u prisustvu Dazdarevića. On reče da interveniše šef predsjednikovog kabineta Bakir Izetbegović, da se Gurda pusti iz zatvora, a ne predsjednik. Poslije tog zove me Bakir Izetbegović, traži da se Gurda pusti iz pritvora, savjetuje da odustanem od prijave. Odgovaram mu da to ne dolazi u obzir, a podsjećam ga da mu je pritvor odredio istražni vojni sudija, a ne ja. On reče da će zvati tog sudiju i tužioca. Ubrzo Gurda biva oslobodjen pritvora i kompletan predmet oko “Starog grada” se zaljulja. Vidim ja, uspješe dva Bakira. Razmišljam koliko zloupotrebljavaju i predsjednika i svoje pozicije. Bakir Izetbegović je takodjer intervenirao za jednog prevaranta, koji je dobio nekoliko godina kazne, a koji se njemu dojmio kao dobar čovjek i koji je otvarao Kabinet kad je htio. Ni tu nisam popustio. Mislim se, kamo sreće da interveniše za nekog borca koji je pritvoren zbog konzerve ili druge sitne nevolje, a ovako za prevaranta-možete i hoćete. Ali, kod mene to nije upalilo. Rezonovao sam tražite vi drugog načelnika CSB koji će vam uslišiti takve zahtjeve.
Zaključujem da neki ljudi smatraju moralnim i normalnim kršenje propisa. Tih mjeseci, u okviru sistema zaštite u Bosni, vrlo značajnu ulogu igraju pripadnici “Bisera”, koji se bave poslovima obezbedjivanja predsjednika i Predsjedništva, a ponekad sudjeluju i u borbi. Postavljeni su negdje izmedju MUP-a, Predsjedništva i Armije i valja ih potpuno uklopiti u jednu od institucija. Ima raznih prijedloga, čak i nestručnih i zlonamjernih, šta s njima? Zove me Izetbegović i pita za moj stav. Kažem mu da je jedino rješenje da budu u okviru SDB-a MUP-a i da budu organizirani na nivou principa efikasnosti, operativnosti i jedinstva operativnog i fizičkog obezbjedjenja. Složi se on i bi mu drago što je neko neopterećen pomogao da se taj spor oko statusa pravilno riješi, te naloži da ja to u kbinetu i napišem, što ja i uradih. Tako “Biseri” i formalno zauzeše mijesto koje im je pripadalo i za koje su se izborili. Ali, i ovakav moj stav će od četvorice KOS-oviziranih biti analiziran, prevrtan, sumnjičen.
Dana 24. 3. 1994. god. u listu “Avaz” je objavljen dio dosjea Husrefa Silajdžića, ali u kontekstu koji je usmjeren na kompromitaciju premijera. Dosije je bio pohranjen u Kriminalističkoj službi CSB-a, čiji sam ja načelnik. Nalažem Mujezinoviću da se hitno ustanovi kako je ovaj materijal neovlašteno dospio u ruke novinara. Sutradan me izvještava da su Ugljen i Alispahić naredili da se obustavi rad na tome. Rekli mu da nisu ni premijer ni predsjednik za to “čačkanje” i da treba smiriti javnost. Vidim da su tu igre u pitanju, kakav predsjednik, kakav premijer? Dana 12. 6. 1994. zakazao je predsjednik sastanak predstavnika MUP-a, Ministarstva pravde, suda, tužilaštva, vojne i Državne bezbjednosti. Povod su i neke diskutabilne presude po špijunaži, za ubistva, nerješavanje krivičnih prijava. Javnost uznemirena, pogotovo rodbina ubijenih kad vide da ubice slobodno šetaju po gradu. Uzimajući riječ, Bakir ističe da prema njemu ima prijetnji od strane oslobodjenih, ali da je on i pored toga spreman da ih ponovo pohapsi, pri tom miješajući nadležnosti policije, tužilaštva i suda. To me nije iznenadilo, što ne zna, jer se nije trudio da nauči, ali me iznenadila upadica predsjednika, koji ga je počeo prevoditi u smislu on je htio reći to, mislio je to. Mislim dopunjavajte se koliko hoćete. Uzimajući riječ, i ja se dotaknem neoglašavanja po prijavama, kao primjer uzimam neka lica koja su prijavljena i po 5-6 puta za teška djela, prijave zaprimljene, ali se tužilaštvo ne oglašava, niti se podnosi zahtjev za otvaranje istrage, niti ima javno tužilačke odluke, a kao primjer promašaja svih organa čiji su predstavnici sjedili na sastanku spomenem pad Igmana, gdje smo imali djela izdaje, špijunaže, pljačke, ubistava, a niko još nije izašao sa izvještajem ili krivičnom prijavom u vezi s tim. Kažem da i ovdje ima bivših oficira, iz bivšeg KOS-a, koji još tu mrežu predratnu nisu demaskirali, zaklinju se na vjernost Bosni, a u praksi se ponašaju drukčije. Spomenem jedan predmet po špijunaži i kažem da se nije išlo za tim da se odgovornost tog lica objektivno istraži i presudi nego da se spasavaju od odgovornosti drugi, koji su davali špijunske zadatke, oni koji su odgovorni za prirpemu agresije. ministar pravde protestuje na moje izalganje i on bi da se govori načelno, njegov pomoćnik pokušava nevješto krivicu prebaciti na CSB, jer se tako dogovorio sa Alispahićem, a onda se uhvati prijave protiv Delimustafića za 100.000 DEM i pita zašto nije prijavljen Pezo. Au, Bakir se uzvrpoljio, vidi iskočio iz dogovora. Uključi se i predsednik, i on reče da zna za taj predmet, informisao ga je svojevremeno Pušina, i on reče da je tu trebala ići prijava i protiv Peze. Ja samo rekoh: “Tu je Bakir, on je oko toga upućen”. Daduše mi ostali za pravo, čak i oko demaskiranja mreže KOS-a. Većina prisutnih izvršilaca se zalaže za dosljednu primjenu propisa, jer oni i ništa drugo nemaju, osim toga i golog života, nemaju diplomatskih i političkih ambicija. Ali niko ne reče “car je go”. čak i na pitanje predsjednika upućeno sudijama i tužiocima – da li na njih ko vrši pritisak – neka kažu, pa taman da je i on, oni šute. Mislim se, moj predsjedniče,da znate šta i koliko ih interveniše u vaše ime, a vi ne znate. Zaključak sastanka uopšten, dade se i neko saopštenje za štampu.
Razmišljao sam tada o teškoj ulozi samog predsjednika, koji često mora da donosi odluke i presudjuje bez dovoljno argumenata. ne postoji nikakav mehanizam stručnog praćenja nekih pojava, provodjenja odluka, sve je manje-više improvizacija, počev od Službi bezbjednosti, koje se nisu zaokružile u jedan koherentan sistem, bosanski, nego je to čudna simbioza bivšeg KOS-a, SDB-a, neke nove stranačke Službe, od koje se nije mogla očekivati efikansnost. “Kad se dogadjaji brzo odvijaju, ljudi u centru odlučivanja preplavljeni su izvještajima sazdanim od pretpostavki, saznanja, nade i zabrinutosti. Izvještaje slika; koherentnost slici dogadjaja mora, u neku ruku, dati onaj ko donosi odluku koji prihvaća izazov i obrće ga u priliku, procjenjujući ispravno i okolnosti i granice za realnu akciju”.
SMJENA NAČELNIKA MUNJE
U medjuvremenu, u Sarajevu je na gnusan način ubijen jedan bivši komandant bataljona Armije RBiH. Posebno se istekao u prvim danima odbrane grada. Borio se i protiv kriminala. Na vrijeme se distancirao od KOS-a i SDB SSUP-a i Arkana. KOS je zbog toga bio ljut na njega, stršno. Neki momenti oko njegovog ubistva su zaista indikativni. Da li je KOS-ova “ruka iz groba” izašla i izvršila osvetu? Pitanje je koja ga je “krtica” uhotila. Pitanje bez odgovora, za sada, nadajmo se – kaže Munir Alibabić i dodaje.
- Imajući u vidu sve izraženiju stramputicu i privatizaciju Službe od strane nekolicine KOS-ovaca dugo sam tih dana razmišljao tome kako se oduprijeti ovoj hidri, da bi se zaštitile vitalne institucije Republike od predsjednika pa nadalje, kako održati njihovo bosansko biće, bosansku orijentaciju, a u skladu sa našom Platformom borbe za jedinstvenu multietničku Bosnu. Ovim što se zbivalo poslije 26. 10. 1993. bilo je nagoviješteno da je prvi čovjek na udaru jednog prevratnčkog staljinističkog tima osrednjih činovnika kojima je ratni haos i čvrst pogled na Beograd i Zagreb omogućio da igraju ulogu lažnih heroja rata i mira. Zaključio sam da su to vrlo teški dani za bosansko vođstvo, a da je sam predsjednik izložen drugom udaru – nasilju staljinista, koji u krajnjem slučaju može imati iste posljedice kao i onaj koji je spriječen 3. 5. 1992. god. kada se preko KOS-ove grupe planiralo njegovo fizičko uklanjanje. Sada su ciljevi bili opkoliti politički, obračunati se sa njegovim najbližim saradnicima, eliminisati ih da bi Prvi čovjek ostao sam sa svojim “vjernim” ljudima iz bezbjednosti, od kojih su se neki možda pridružili odbrani Republike sa ciljem da uglavnom ometu organiziranje otpora fašizmu, kako bi se Bosna pokorila, a pošto to nije bila baš jednostavna stvar, ciljevi KOS-a su promijenjeni, trebalo je ići na njenu podjelu i pripajanje srpskog dijela Srbiji. A za to trebaju i tako opredijeljene rukovodne ekipe i institucije. KOS je rezonovao da treba udariti prvo prema vrhu, oslabiti ga i onda ga usmjeriti u tom pravcu, a poslije će ići lakše. U ovom kontekstu čine se realnim informacije po kojima je Muslimović držao na vezi i usmjeravao, direktno ili posredno sasvim je svjedno grupice ekstremista, stranog porijekla, koje su na volšeban način, u periodu totalne blokade srednjobosanskih gradova, ubačeni preko KOS-ovih i SIS-ovih punktova. Inače, neki od ovih su i bili stari KOS-ovi znanci, sa studija iz Beograda, Zagreba i Rijeke. Prilikom pokušaja hapšenja jedne ovakve trojke, oni su se pozivali na Muslimovića, govoreći da im je on šef. Dakle, naši vidjeniji KOS-ovi su, pored sudjelovanja u produkciji vlastitog ekstremizma, štitili i pothranjivali i onaj sa stranom etiketom. Sigurno je samo jedno, da je sadejstvo KOS-a sa ovim stranim ekstremistima bilo na štetu borbe za Bosnu. To su upavo Grude i Pale, odnosno Zagreb i Beograd rabili i služilo im je kao argumenat da se kod nas stvara islamska, fundamentalistička država. Dakle, KOS je i tu bio u funkciji podjele Bosne.
Službe – Sektor SDB Sarajevo je pretvorena u KOS-ovizirani dio SDB-a, koji je pod političkim patronatom uže stranačke grupe frakcije, koja je generator podjele RbiH i pripreme ostalih organa za tu situaciju. U tom cilju simptomatična je uloga Mujezinovića, koji se sa položaja načelnika SDB-a bavi provjerom podobnosti i smjenama komandanata brigada i za taj posao koristi ključne pozicije KOS-a, angažovane još iz perioda Vasiljevića koje nikom nije prijavio, a ugradjene su čak i u komandu brigade. Dalje je preko svojih pozicija nametnuo rješenje tužioca Vojnog suda, od kojih je jedan radio u predratnom Vojnom sudu u V.B. pod Vasiljevićevom komandom, a iskazao je “principijelnost” na davanju otkaza randicima nesrpske nacionalnosti u Vojnoprivrednom sektoru u početku rata.
Ovaj nemio tok stvari podstiče češća poredjenja sadašnjeg stanja i perioda 1992. i prva polovina 1993., kako u Armiji, tako i u MUP-u. Većina mojih neopterećenih sagovornika se vraća na montirani slučaj “Sefer”. jedan od njih, koji je upoznat sa suštinom problema, tvrdi argumentovano da je u pitanju KOS-ova osveta prema njemu zbog pomoći koju je 1991. g. pružio hrvatskoj vojsci u Đakovu, zbog organizovanja “Patriotske Lige” BiH i odbrane RBiH. Kaže, sada su mu se zbog toga navalili na kosti KOS-ovi vampiri i dodaje da će imati ozbiljnih problema. Pitao sam se kakve su to životinje, ti vampiri. Ovaj mi kasnije kaže – da je u jednoj knjižici pročitao da su to “veliki slijepi miševi, sa dugom izbačenom surlicom, ogromnim ušima i mekanim crvenkastim krznom na ledjima, a žuto smedjim na trbuhu. krila su im dugačka četrdeset, pa i više centimetara”. Pitam ga A kažeš da vampiri sišu krv? Jeste, odgovara ovaj i dodaje da piše da “to čine tako neprimjetno da obično čovjek ništa ne osjeti, zahvaljujuci veoma tankoj sisaljci kojom probiju kožu ne izazivajući bol. Rane koje oni nanesu teško zarastu”.
Sarajevo je sredinom 1994. ponovo u dvostrukoj okupaciji, agresorskoj i ratnih profitera, koji nastoje kontroliasti i “plave puteve”, samo da bi ostvarili materijalni interes. Mnogima je ta komunikacija na slamku pobrkala profitne račune i pitanje je dana kada će sa jedne ili druge strane biti isprovociran razlog za njeno zatvaranje. profiteri sa okupiranog dijela Ilidže vrište, a njihova sabraća ovdje pište. Prebacuju se velika sredstva iz Sarajeva u inostranstvo na ime fiktivnih kupovina robe, radi se o milionima DEM, finansijski moćnici na državnu štetu preuzimaju obaveze i garantiraju u inostranstvu za propale poslove. Već se u Sarajevo vraćaju pojedinci koji bi morali odgovarati za novčane malverzacije, nestanak desetine hiljada komada opreme, skupocjenih vozila MUP-a koja su jednostavno ostavljena u Bugarskoj ili nekoj drugoj zemlji na parkingu, za umiješanosti u neka ubistva, pad Igmana. Ali, dok se pripremaju krivične prijave od strane CSB-a za ta lica u MUP-u ih svečano primaju kao velike donatore, što revnosno bilježi dirigovana štampa, insistira se da se krivično ne goni ovaj ili onaj zbog toga što je kadar Stranke. Umjesto polaganja računa, neki povratnici za nekoliko dana su već bili u užoj pratnji predsjednika, na iznenadjenje javnosti.
Politički moćnici umjesto obaveze da postupaju po propisu, djeluju shodno dnevnim interesima grupe koju predstavljaju. Borba za vlast, amoral i neosnovano pozivanje na “više interese” su prethodnica kriminalu.
Dobijam iznenada poruku usmenu od predsjednika da hitno napišem sve ono što smo razgovarali o kriminalu pojedinaca, sprezi sa stranim službama i da mu to dostavim. Došao njegov pratilac, sapće mi, kaže sugerisano mu je da to ne prenosim telefonom. Da li se već tada znalo da se jedan od nas dvojice kontroliše? Primim to k znanju, uzmem nekoliko primjera ali vidim sve se vrti oko 5-6 lica, ali čelnih, od kojih su tri bivša KOS-ovca, neki su čvrsto pokriće kriminalnim radnjama, zloupotrebama, u njima sudjeluju, a svjestan sam da me javnost smatra dijelom, i to aktivnim, te ekipe. Opet razmišljam da to što sam napisao manje – više zna predsjednik, ima čak i više primjera sa drugih strana. Zašto mu treba, baš ovo u pismenoj formi? Da li je cilj razračunati se sa kriminalom, ili sa onim koji nije u tome, a zna za to, ukazuje, bori se protiv toga?
Što da ja služim kao maska u bilo kom obliku, pogotovo da me neko veže za onakve, a znam sebe? Odlučim da ovu informaciju pošaljem u službenoj formi, protokolišem. Znam da zbog toga, obzirom na odnos snaga, mogu biti popljuvan, zgažen, uništen, da mogu izazvati ljutnju i srdžbu predsjendika, ali ove žrtve u Bosni traže da se stvari zovu pravim imenom, da se za lopovluk kaže lopovluk, za dobro dobro. Dakle, već sam donio odluku i svjestan sam svih posljedica.
Informacija na osam strana se uglavnom odnosi na nedozvoljene radnje i indikativno ponašanje Alispahića, Ugljena, Mujezinovića, Jožića, Varuneka i njihovih pojedinih potčinjenih, kao i aktuelnih i bivših saradnika, a vezano za : prodor stranih službi u naš sistem bezbjednosti i sumnjivo držanje naših aktuelnih bezbjednjaka; kradju povjerljivih dokumenata, njihovo ustupanje stranom faktoru; zloupotrebu dosijea objavljivanjem u štampi, a radi političke kompromitacije pojedinaca oko angažovanja u SDB bivših KOS-ovih i Zgonjaninovih kadrova, kao i lica za koja postoje informacije da su vršili kriminalne radnje; o KOS-ovizaciji SDB-a, odnosno potčinjavanju SDB-a SIS-u, prikrivanju informacija o agresorskim namjerama HVO-, zločinima i dr.; privatizaciji SDB- i prikupljanju informacija za političke i druge obračune; primjeni mjera (neovlašteno) prema članovima Predsjedništva; proizvodnji unutrašnjih protivnika neprijatelja od organizatora otpora agresiji;dekonspiraciji izvora i metoda rada SDB-a, miješanje u nadležnost drugih organa, plasiranje dezinformacija o uspješnim jedinicama i uglednim pojedincima; spasavanju od odgovornosti krivične otkrivenih KOS-ovih pozicija; rasipništvu, sklapanje sumnjivih ugovora u ime MUP-a i dr.; dezinformisanju rukovodstva države o aktuelnom stanju u zemlji i na frontu; izazivanju i produciranju sukoba izmedju predsjednika i premijera;hapšenju, zadržavanju i kompromitaciji nevinih ljudi, a radi zadovoljenja političkih interesa moćnika, odnosno spasavanju ovih od odgovornosti za kriminalne radnje i dr.; blokiranju rada Ministarstva inostranih poslova, o kriminalnim radnjama (šverc, zloupotrebe, preprodaje), čiji su nosioci radnici MUP-a, a koji se odvijaju uz sudjelovanje, znanje i podsticanje Alispahića i dr.,o postojanju indicija da su Alispahić i dr. umiješani (direktno ili indikrektno) u izvršenje ili prikrivanje teških krivičnih djela (droga, ubistva, nestanci i drugo).
Napominjem da je informacija pisana na osnvou mojih tadašnjih saznanja za koje sam naveo samo nekoliko primjera, kojih sam se tog momenta sjetio, a bilo ih je daleko više koje sam izostavio. Smatrao sam da je to dovoljno za primaoca informacije, jer sam se u ranijim razgovorima s njim uvjerio da on o tim licima zna mnogo na osnovu izvještaja drugih saradnika.
Dio moje informacije je pisan u obliku tvrdnji, gdje su postojali čvrsti dokazi, jedan dio u obliku konstatacija i indicija. Informacija je 27. 7. 1994. god. već bila kod predsjednika, poslana preko kurira, uredno protokolisan prijem. I već sutradan, vidim da me vjerno čuvaju ekipe bivših KOS-ovaca, pratnja je tu skoro otvorena, telefoni šušte, sitni provokatori i doušnici traže povoda da me sretnu, zapitkuju. A “doušnici obavljaju više funkcija”. Prva je klasična “Slušaju šta ljudi pričaju i o tome izvještavaju svoje pretpostavljene. Druga je zastrašivanje. Daju nam do znanja da smo u njihovim šakama i žele da se bojimo. Treća njihova funkcija je insceniranje situacija koje će nas kompromitovati”.
Vidim, Mujezinović je Sektor već očistio od nepodobnih, histeriše, vrišti na Srbe i Hrvate, ne daje im zadatke, sumnjiči ih, pospješuje njihov odlazak iz Bosne, daje putne naloge samo da što prije odu. Privatizirana Služba od strane grupice prozvanih u informaciji koju sam poslao. Na brzinu se donosi odluka po kojoj su načelnici CSB-a maltene nenadležni prema sektorima SDB-a, samo da bi meni izbili adut kod insistiranja da Mujezinović radi po propisu. Da li je ta odluka bila u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima? Ona je bila više politička nego pravni akt, jer se uglavnom odnosila na mene. I drugi su načelnici CSB-a imali problema zbog odnosa SDB-a prema njima, ali su gutali knedle. U takvoj situaciji očekujem da će me predsjednik zvati u povodu informacija, medjutim, umjesto njega zove me jedno jutro Alispahić u kabinet i s vrata mi saopštava da me smijenio sa mjesta načelnika CSB, da uzmem rješenje i izvršim primopredaju sa novim načelnikom CSB-a, ranijim načelnikom SIB Stari grad. Jedan moj prijatelj, kad je čuo ko dolazi mjesto mene, skoči pa kaže – pa u toj opštini je bilo najviše ubistava, pljačke, Stanica bila okupirana i da te taj čovjek zamjenuje. Šuti, rekoh mu, normalno je da takav čovjek bude Bakirov izbor. Bit će i neko saopćenje u štampi o mom premještaju, eto kadrovsko usaglašavanje, maltene ja unaprijedjen. Rasporedjen sam u Interpol za rukovodioca grupe, znam unaprijed da je to fikcija, mjesto proforme, i da me on uklanja samo da sam dalje od predmeta u koje je umiješan…- kaže tajni agent Munja o svom progonu iz policije Alije Izetbegovića.