Do početka 90-ih u bivšoj Jugoslaviji vrlo se malo znalo o radu i
metodama djelovanja Kontraobavještajne službe JNA (KOS-a). Zbog tajnosti
rada svih tajnih službi, uloga i važnost KOS-a prilično su se
mistificirali, ali je nepobitna činjenica da je KOS 80-ih i tijekom
Domovinskog rata pokušao sve da spasi Jugoslaviju. Pokazalo se to na
primjerima njegovih tajnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj. Afera
"Janša", snimanje ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, potom
akcija prisluškivanja i tajnog snimanja generala Martina Špegelja o
naoružavanju hrvatskih postrojbi, sudjelovanje tima "Opera" iz sastava
KOS-a Ratnog zrakoplovstva JNA u psihološko-propagandnoj aktivnosti
protiv Hrvatske - samo su dio poznatih operacija KOS-a početkom 90-ih
godina. KOS je nastao iz Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA-e),
utemeljenog još 1944. odlukom Josipa Broza Tita. Prethodnica KOS-a bio
je 3. Odsjek OZNA-e, koji je radio na zaštiti oružanih snaga nove
Jugoslavije i bavio se protuobavještajnim poslovima za potrebe JNA. KOS
je službeno utemeljen 13. ožujka 1946., nakon donošenja Ustava FNRJ i
ukidanja 3. Odsjeka OZNA-e. Prvi šef te službe bio je pukovnik Jeftimije
Šašić, zamjenik načelnika OZNA-e Aleksandra Rankovića i šef OZNA-ina 3.
Odsjeka. Od svog nastanka pa do raspada Jugoslavije KOS je imao zadatak
štititi JNA od obavještajnih, psihološko-propagandnih i terorističkih
aktivnosti vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. KOS je zapravo bio
politička policija unutar JNA, jer mu je temeljna politička uloga bila
jedinstvo i očuvanje partijskih ciljeva u svim vojnim strukturama te
otkrivanje svih onih u JNA koji su odstupali od takvih ciljeva.
U
prvim godinama svog djelovanja sudjelovao je u otkrivanju, hvatanju i
egzekucijama zaostalih četničkih i ustaških skupina nakon Drugog
svjetskog rata, a najcjenjeniji uspjesi službe u to vrijeme bili su
uhićenje četničkog vođe Draže Mihailovića, Keserovića i ostalih
četničkih zapovjednika te razbijanje ustaških skupina Ljube Miloša,
Kavrana i Vrbana. KOS se obračunavao sa svima onima koji su prihvaćali
Rezoluciju Informbiroa, s dezerterima koji su izbjegavali služenje vojne
obveze, i pomno prikupljao informacije za dosjee svih vojnih osoba,
časnika i dočasnika, kao i građana koji su na bilo koji način
kontaktirali sa strancima. Prema Titovoj zapovijedi od 13. ožujka 1946.,
KOS je u svom sastavu imao odjeljenja, s načelnikom, pomoćnicima i
referentima, za Ratnu mornaricu, Ratno zrakoplovstvo i Korpus narodne
obrane. Dvije godine poslije osnovana su odjeljenja za vojnu industriju i
brodogradnju te za vojno građevinarstvo. Poslove sigurnosti početkom
50-ih preuzeli su Aleksandar Ranković, tadašnji potpredsjednik vlade i
ministar policije, Ivan Gošnjak kao ministar obrane i Antun Vratuša iz
Ministarstva vanjskih poslova. Posljedica takve tihe decentralizacije
bila je i sve slabija suradnja između službi sigurnosti. KOS je
centraliziran u jednu vojnu službu sigurnosti po uzoru na sovjetski KGB,
a UDBA se pokušavala decentralizirati s federalne na republičke razine.
Bez obzira na to što je KOS 50-ih godina počeo stvarati svoje prve
škole za obuku u Kaštelama pokraj Splita, služba sigurnosti u JNA i
dalje je bila u suštini ideološka i birokratska institucija sovjetskog
tipa.
Najveći problem bili su upravo kadrovi unutar KOS-a. Više
od 70 posto zaposlenih imali su nedovoljnu stručnu vojnu spremu za takve
poslove. Najviše znanje bilo im je ratno iskustvo, pa su u JNA
održavani ubrzani kontraobavještajni i obavještajni tečajevi, a dio
kadrova preuziman je od strane UDBA-e. KOS je početkom 50-ih imao
približno pet tisuća kontraobavještajaca. Najbrojniji su bili srpski
kadrovi, oko 50 posto, petinu su činili Hrvati, a desetinu Slovenci. Od
utemeljenja KOS-a njime je izravno rukovodio pomoćnik ministra obrane,
koji je istodobno bio i član CK KPJ, odnosno čelni čovjek Komunističke
partije u oružanim snagama. Čelnici KOS-a hijerarhijski su bili izravno
podređeni ministrima obrane. Do 1953. to je bio Josip Broz Tito, a potom
do 1967. general Ivan Gošnjak. Generali Ivan Gošnjak, Jeftimije Šašić i
Milan Žeželj trideset godina bili su najvjerniji Titovi vojnici i za to
su mu vrijeme spasili život dvadeset i tri puta. Poslije dvadesetak
godina vođenja KOS-a, na mjesto generala Šašića 1963. došao je general
Ivan Mišković zvani Brk, čiji je zamjenik bio pukovnik Stjepan
Domankušić. Obojica su bili Slavonci i vodili su KOS sljedećih desetak
godina do 1971. Tako je u KOS-u stvoren slavonski sindrom. Ivan Mišković
rođen je u Puli 1920., ali je studirao pravo u Zagrebu i dizao ustanak u
Slavonskom Brodu. U tom gradu rođen je treći načelnik KOS-a, Miškovićev
nasljednik i njegov dugogodišnji zamjenik Stjepan Domankušić, koji je
prije Drugog svjetskog rata studirao matematiku. Uzme li se u obzir da
je i prvi načelnik KOS-a general Šašić iz Novske, onda je razumljivo da
su srpski kadrovi unutar JNA smatrali KOS slavonskom utvrdom iza koje je
stajao Titov visokopozicionirani suradnik Ivan Stevo Krajačić. Godinu
dana trajao je mandat četvrtog načelnika KOS-a Branislava Joksovića, a
peti šef bio je zagrebački kadar general Dane Ćuić, potom Šibenčanin
general Jere Grubešić, koji je 12 godina proveo u Upravi sigurnosti JNA,
penjući se hijerarhijski do vrha. Bio je toliko utjecajan da je njegov
nasljednik general Ilija Ćeranić držao njegovu sliku na radnom stolu.
Ćeranić
je bio Srbin, rođen u Han Pijesku, koji je vojnu karijeru gradio u
Hrvatskoj. General Marko Negovanović došao je na čelo KOS-a sredinom
osamdesetih, uoči raspada Jugoslavije i ratnih sukoba čelno mjesto prvog
kontraobavještajca preuzima general Aleksandar Vasiljević, a potom u
devedesetima dolaze Nedeljko Bošković i Aleksandar Dimitrijević. Često
se može čuti da je KOS bio i ostao samo sigurnosni servis JNA i države.
Međutim, njegov utjecaj bio je mnogo veći. KOS je, naime, svoj ugled i
moć posebno izgradio zahvaljujući bliskošću s Titom. Bilo je poznato da
je Tito najviše povjerenja imao u JNA pa je tako i zapovjedio da se o
njegovoj sigurnosti i zaštiti najvećih državnih tajni brine vojska. KOS
je pod vodstvom generala Šašića kopao tajne tunele od Belog Dvora do
Dunava, i to u vrijeme najvećih pritisaka iz Moskve. Njima bi, kako je
bilo planirano, u slučaju ulaska Rusa u Beograd Tito mogao pobjeći do
rijeke, a zatim brodicom do Bosne i Hercegovine. Novi Titov stožer KOS
je gradio u tajnom skrovištu sarajevskog predgrađa Ilidže. Poslije su
KOS-ovci podignuli Titu tajna skloništa i zapovjedništva u Kočevskom
Rogu, Kuparima i na Kopaoniku.
Ni jedan radnik, čak ni vojno
lice, nije mogao prići Titu bez odobrenja KOS-a. Sredinom 50-ih izbile
su masovne studentske demonstracije zbog povećanja cijena smještaja i
hrane u domovima. Studenti su krenuli prema središtu Beograda pa je
Gardijska jedinica KOS-a, koju je vodio pukovnik Anđelko Valter, morala
spriječiti njihov proboj. Kako je u to vrijeme bilo sve više seljačkih
štrajkova i demonstracija koje su ugrožavale sigurnost vojnih objekata,
pokazalo se da vojska nema oružane formacije za očuvanje vlastitog, kao
ni javnog reda i mira. Novi neprijatelji JNA bili su razni vjernici,
povratnici iz inozemstva, dezerteri i strani špijuni. KOS je za pet
godina otkrio 170 stranih agenata, među kojima je bilo i 30-ak
povratnika iz inozemstva. U takvim okolnostima vojni i i državni vrh
odlučili su proširiti djelovanje KOS-a. Titovom odlukom od 23. ožujka
1955. KOS JNA preimenovan je i reorganiziran u Upravu sigurnosti
Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Iste godine formirana je i
Vojna policija u sklopu iste Uprave. Prema odluci iz 1955., precizirana
je nova KOS-ova ovlast: "kontraobavještajna zaštita komandi i jedinica,
ustanova JNA i namjenske proizvodnje za oružane snage; otkrivanje
djelatnosti unutrašnjeg neprijatelja u strukturama Armije; borba protiv
težih slučajeva pokušaja razbijanja moralno-političkog jedinstva u JNA;
zaštita tajnosti u komandama i ustanovama kroz raspodjelu obveza i
zadataka s organima vojnog i političkog rukovođenja".
To je
značilo daljnje jačanje KOS-a, ali i širenje njegovih ovlasti i suradnje
s MUP-om. Bilo je to vrijeme bliskih odnosa između ministra obrane
generala Ivana Gošnjaka i potpredsjednika vlade i šefa policije
Aleksandra Rankovića, koje se smatralo najpovjerljivijim Titovim
suradnicima. Početkom 60-ih dolazi do sukoba između Rankovića s jedne,
te Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića s druge strane. Ranković je
htio da na čelu službi budu izrazito projugoslavenski i prosrpski
kadrovi, dok su Kardelj i Bakarić zahtijevali ravnopravnost u
kadroviranju u ključnim ministarstvima obrane i policije. Stoga je za
šefa UDBA-e prošao Edo Brajnik, koji je smijenio Ćeću Stefanovića, a
Šašićev zamjenik načelnika KOS-a postao je pukovnik Ivan Mišković-Brk.
Sukob je kulminirao Brijunskim plenumom, na kojem je Ranković politički
umro jer je prisluškivao Tita. Upravo je Ivan Mišković bio na čelu
Tehničke komisije KOS-a koja je trebala utvrditi je li prisluškivanja
uistinu bilo, a nekako u isto vrijeme njegov brat Milan Mišković postao
je ministar policije umjesto Rankovića. KOS je 1966. ušao u fazu
smanjenja broja zaposlenika, što je trajalo do 1970., kada su tu službu
napustila 264 časnika, na raspolaganje je stavljen 51, a umirovljena su
184 časnika. Prema ocjenama samog Tita i CK KPJ, tvrdilo se da je
Jugoslavija beskonfliktno društvo i da u njemu treba prigušiti
djelovanje tajnih službi, pa i KOS-a. Tada je došlo do
deprofesionalizacije KOS-a, velik dio kosovaca napustio je službu.
Bez
obzira na smjernice, u to vrijeme KOS je s oko dvije tisuće stalno
zaposlenih postao izrazito ofenzivna služba uključena u slamanje
hrvatskog proljeća, osobito na području Siska. Približno 77 posto
njegova sastava činila je operativa, a samo 23 posto administrativni
aparat i čelništvo. Polovica zaposlenih bili su školovani i stručni
časnici. Kadrovi su bili iskusni, ali i prestari, jer je čak njih 38
posto bilo spremno za umirovljenje. Za KOS su 70-ih godina glavni
neprijatelji bili liberali, anarholiberali, ultraljevičari, pripadnici
studentskih pokreta, crkvenjaci, intelektualci i strani špijuni.
Osamdesetih godina dogodile su se ozbiljne promjene odlaskom Tita s
političke scene i početkom sukoba na Kosovu. Kosovski nemiri stavili su
KOS pred jedan drugi problem, a to je uporaba sile prema vlastitom
stanovništvu.
Tada je na čelu KOS-a bio Jere Grubešić. Samo u
godinu dana broj zabilježenih ispada i napada na JNA uvećan je pet puta.
Od 1981.-'85., kada je na čelu Uprave sigurnosti bio general Jere
Grubešić, u JNA je pokrenuto 305 postupaka protiv djelatnih vojnih osoba
albanske nacionalnosti. Bili su to uglavnom vojnici. Istodobno, na
optuženičkoj klupi našlo se 49 vojnika hrvatske, 38 srpske, 9 slovenske i
8 bošnjačke nacionalnosti. General-potpukovnik Jere Grubešić bio je
pripadnik stare garde. Rođen je 1924. kod Šibenika, sudjelovao je u
Drugom svjetskom ratu od 1942. Bio je komesar čete, a zatim časnik za
sigurnost, zamjenik načelnika i konačno načelnik KOS-a. Umirovljen je
1986. Jedna od najvećih tragedija u vojarnama JNA dogodila se 1987.,
kada je u paraćinskoj vojarni Aziz Keljmendi ubio četvoricu, a ranio
šestoricu vojnika. KOS nikad nije preuzeo odgovornost za tragediju,
premda su neki dužnosnici izjavljivali da se tragedija dogodila jer nije
na vrijeme uspostavljena nikakva povjerljiva veza s vojnicima albanske
nacionalnosti. Na poljuljano sigurnosno stanje u JNA utjecale su sve
češće krađe oružja i opreme, dezerterstva, odbijanje služenja vojnog
roka iz vjerskih razloga, kao i odavanje tajni. Uoči ratnih sukoba na
prostoru bivše Jugoslavije KOS se prvi našao na udaru slovenskih i
hrvatskih medija. U Hrvatskoj je objavljen popis suradnika KOS-a s
područja Siska, a u Sloveniji je nešto prije krenula velika afera
"Janša". Ministar obrane Branko Mamula doznao je od Staneta Dolanca
1988. da u ljubljanskom vojnom zapovjedništvu navodno postoji špijun i
da o tome sve zna SDB Slovenije. Mamula je poslao u Ljubljanu pukovnika
KOS-a Aleksandra Vasiljevića, gdje mu je Ivan Eržen, šef SDB-a, rekao da
referent općenarodne obrane Janez Janša u svom stolu poduzeća "Mikorad"
drži strogo povjerljive dokumente koje namjerava predati stranim
obavještajnim službama. Janša je bio uhićen na poslu, oficiri KOS-a
istrgnuli su mu telefonsku slušalicu iz ruku kako ne bi mogao nazvati
odvjetnika. Prije Janšina uhićenja u Sloveniji se slučajno ili ne
pojavilo mnogo negativnih tekstova i reportaža o JNA. Tako je objavljeno
da su vojnici gradili vilu admirala Mamule u Opatiji. Pisalo se o radu
KOS-a i jugoslavenskoj zaradi na prodaji oružja. U Ljubljani je pukovnik
Vasiljević odmah zapovjedio otvaranje istrage koju je vodio pukovnik
Živko Mazić i koji je u ožujku 1988. ustvrdio da je Janez Janša doista
imao fotokopiju zapovjedi zapovjednika 9. Armije, strogo. pov.
br.5044-3-8.1.88, o organizaciji i borbenoj gotovosti JNA. Kako su u
pribavljanju i objavljivanju tog dokumenta sudjelovali još i zastavnik
Ivan Boštner, novinar David Tasić i urednik Franci Zavrl, Vojni sud ih
je optužio za odavanje vojne tajne. Janša je dobio godinu i šest mjeseci
zatvora. Slovenci su bili ogorčeni na presudu i uslijedili su zahtjevi
za odlaskom JNA iz Slovenije. Neki visoki dužnosnici KOS-a poslije su
tvrdili kako je još jedna ekipa KOS-a iste godine utvrdila da je zapravo
afera podmetnuta vojnom vrhu kako bi se pogoršalo raspoloženje
Slovenaca prema JNA, ali je bilo kasno da se bilo što popravi. Postrojbe
JNA napustile su Sloveniju godinu dana nakon suđenja Janezu Janši, 7.
listopada 1991. Aleksandru Vasiljeviću nije uspjelo da spriječi
nezavisnost Slovenije i Hrvatske, naoružavanje njihovih policijskih i
vojnih postrojbi. Vasiljević je bio sklon da neuspjeh KOS-a pravda
neodlučnošću vojnog i državnog vrha.
Kad je riječ o Hrvatskoj,
Vasiljević je uz pomoć suradnika uspio napraviti snimku sastanka na
kojem je Josip Boljkovac s osobama iz Hrvatske razrađivao taktiku
djelovanja prema JNA. Taj je stenogram objavljen samo u Večernjim
novostima. Nadalje, KOS je u operaciji "Štit" otkrio da se naoružavaju
hrvatske postrojbe. Operaciju je izravno vodio Vasiljević, a glavni
suradnik mu je bio kapetan JNA Vladimir Jagar, susjed hrvatskoga
generala Martina Špegelja, koji je uspio kamerom montiranom u vrata
ormara 19. siječnja 1991. snimiti video i audio zapis sastanka Špegelja s
Boljkovcem, Đurom Dečakom i Antunom Habijancem. Sredinom siječnja
Vasiljević je u dogovoru s članom predsjedništva SFRJ Borisavom Jovićem i
generalom Veljkom Kadijevićem bio spreman na uhićenje svih na snimci.
Umjesto uhićenja, Kadijević je pozvao Vasiljevića natrag u Beograd, gdje
su članovi kolektivnog predsjedništva doznali za tajno naoružavanje. U
vezi s operacijom "Štit" u saveznom ministarstvu obrane i u
Predsjedništvu SFRJ donesena je odluka da se "paravojne formacije HDZ-a
rasformiraju, a oružje preda JNA", što se nije dogodilo, pa je očajni
KOS javnosti 25. siječnja 1991. prikazao film o Martinu Špegelju, a list
Narodna armija objavio je cjelokupni dosje o naoružavanju Hrvatske.
Špegelj je na godinu dana zbog svega privremeno napustio Hrvatsku, KOS
ga nije uspio uhititi. Dragiša Jovanović i Boško Mihajlović, inače
operativci KOS-a u Hrvatskoj, kompromitirani su i hrvatska policija ih
je uhitila, a Vladimir Jagar i Aleksandar Vasiljević su umirovljeni.
Nekako paralelno s raspadom KOS-ovih operacija u Hrvatskoj, pod vodstvom
Aleksandra Vasiljevića u listopadu 1991. u Zemun su došla dvojica
radnika Službe državne bezbednosti Radenko Radojčić i Slavko Malobabić, i
stavili se izravno pod zapovijedanje pukovnika KOS-a Ratnog
zrakoplovstva i protuzračne obrane Slobodana Rakočevića. Prema nalogu
generala Veljka Kadijevića i Zvonka Jurjevića, tadašnjeg zapovjednika RZ
i PZO JNA, oko spomenute dvojice SDB-ovaca ustrojena je ekipa za
psihološko-propagandni rat protiv svih neprijatelja JNA, a ekipa je
nazvana "Opera". Na njezinu čelu nalazio se Savjet za propagandnu
djelatnost, a sve je operativno vodio Slobodan Rakočević, načelnik
Uprave za sigurnost RZ i PZO JNA, odnosno šef KOS-a. Njihov prvi zadatak
bio je proizvodnja propagandnog materijala koji je trebalo ubaciti na
teritorij republika bivše SFRJ koje vode rat s JNA kako bi izazvali
sumnjičenje, paniku i nepovjerenje stanovništva prema njihovu političkom
vodstvu. Druga zadaća "Opere" bila je preuzimanje informativne
djelatnosti u RZ i PZO, što je pretpostavljalo dovođenje određenog broja
novinara amatera. Uz blokadu informativnog prostora u RZ i PZO, "Opera"
se bavila i podmetanjem dezinformacija, kao i montiranjem i friziranjem
informacija namijenjenih javnosti. Vrlo profesionalno odradila je
prilog o razmjeni generala Milana Aksentijevića za kanadskog Hrvata
Branka Kikaša u Sarajevu, i sve to pokušala prodati TV Beogradu za 10
tisuća DEM-a.
Međutim, ista ekipa ništa nije objavljivala o
dezertiranju pilota i časnika i RZ i PZO, kao i ubojstvima pilota po
Zemunu. Radenko Radojčić bio je ključna osoba KOS-a u ekipi "Opere" za
Hrvatsku. Kao tajni agent Ljudevit sudjelovao je u planu dizanja u zrak
zagrebačkog Arhiva MUP-a, zajedno sa skupinom "Labrador", zatim u
pokušaju hvatanja Martina Špegelja. Radojčić je uhićen potkraj 1993. u
Zagrebu, u stanci između dvaju sudskih procesa u Beogradu koji su se
vodili protiv njega i drugih članova "Opere" na inicijativu novog
zapovjednika RZ i PZO generala Božidara Stevanovića. Na suđenju je
potvrđeno da su članovi Radojčićeve skupine, među ostalim, bili
odgovorni i za miniranje židovskog groblja u Zagrebu.
Nema komentara:
Objavi komentar