Zaim Imamović je neposredno pred pogibiju (poginuo je 9. oktobra
1995. godine) bio presrećan kada je saznao da postoji jedan važan
dokumenat koji "crno na bijelo" rasvjetljava njegovu ulogu u tragičnoj
igmanskoj epopeji '93. godine. Jer, zbog Igmana, a i nešto dužeg
izbivanja u inostranstvu, početkom 93. godine, Imamović je izvjesno
vrijeme bio u nemilosti. Čak je 9. oktobra 1993. godine u Sarajevu i
uhapšen, doduše samo jednu noć ( a četiri dana bio u kućnom pritvoru ).
To su zapravo bili osnovni razlozi zbog kojih za života nije dobio
"Zlatni ljiljan", a imao je samo čin majora, iako je bio ovjenčan ratnom
slavom i komandovao divizijom. Tek kada je 9. oktobra '95. poginuo na
svom vječitom putu čežnje za Goraždem, dobio je čin brigadira.Depeša
koju je 17. juna '93. godine sa Igmana poslao pomoćnik komandanta za
bezbjednost Operativne grupe "Igman" Sabit Subašić Upravi za bezbjednost
Glavnog štaba Armije RBiH "na ruke Fikreta Muslimovića". Depeša je pod
naznakom "Vojna tajna - strogo povjerljivo"zavedena pod brojem
08-21-44/93.Na početku depeše Subašić piše daje 17. 6. 1993. godine
obavio razgovor sa Zaimom Imamovićem "jednim od dvojice najcjenjenijih
komandanata u IBOG-u koji se trenutno nalaze na Igmanu, na povratku u
Goražde, nakon dvomjesečnog odsustvovanja". U depeši dalje piše:"Imajući
u vidu situaciju u Goraždu i slijedeće namjere četničkih snaga, a u
cilju direktne pomoći Goraždu, te izvoñenja napadnih borbenih djejstava u
zoni odgovornosti Šestog korpusa, Zaim Imamović predlaže slijedeće: -
Odmah izvršiti dotur MTS-a sa dva helikoptera u Goražde, čime bi se
stvorili uslovi za uspješniju odbranu i uvjerenje kod boraca i naroda
Goražda da i poslije 14 mjeseci herojske borbe nisu prepušteni sami
sebi.
- Odmah pristupiti izmještanju dijela formacijskih cjelina
iz Prve, Druge i 101. brigade i ostalih slobodnih snaga iz sastava 1.
korpusa (najmanje formacijske cjeline treba da budu čete). Dio snaga
izmjestiti sa ličnim naoružanjem, bez municije, a za ostale snage lično
naoružanje obezbjedilo bi se na drugi način.Te snage bi trebalo biti
jačine jedne brigade.
- Razmotriti mogućnost pregrupisavanja
dijela elitnih snaga 3. korpusa, jačine bataljona, koje se mogu
helikopterima prebaciti iz Zenice na Igman."U depeši se navodi da na
isti način, dakle, helikopterima, na Igman treba prebaciti i MTS -
granate 152, 120, 82 i 60 milimetara. Prema ovoj depeši, Imamović
predlaže da u saradnji sa Komandom Šestog korpusa treba "formirati štab
za pripreme i komandovanje snagama koje će izvoditi napadna djejstva na
pravcima koja budu procijenjena", te da prihvat i obezbjedenje budu "u
nadležnosti Šestog korpusa, odnosno štaba za pripreme i komandovanje tim
snagama."A sada dolazi "najubitačniji" dio depeše:"Po ocjeni Zaima
Imamovića", piše u ovom dokumentu, ukoliko se ne poduzmu navedene mjere,
desiće se slijedeće:"Agresor će nastojati da Goražde dovede u situaciju
u kojoj se sada nalazi Srebrenica. Poslije toga,
pregrupisaće
snage sa goraždanskog ratišta sa ciljem okupacije Trnova i ovladavanja
komunikacijom Sarajevo -Trnovo - Foča, a dalje će se nastojati izvršiti
presijecanje puta Konjic -Pazarić - Igman i ovladavanje Igmanom".
"Zaim
Imamović smatra", nastavlja Subašić u svojoj depeši, "da bi se
preduzimanjem ovih mjera spriječila zamisao agresora u ovoj fazi i
učinio preokret (posebno na psihološkom planu) koji bi snage Armije RBiH
poveo u značajne vojničke pobjede na širem prostoru RBiH.Na kraju
depeše Subašić piše: "Cijenimo da prijedlog Z. Imamovića hitno treba
razmotriti krajnje ozbiljno u najvišem vojnom vrhu, bez obzira na to da
je situacija izuzetno ozbiljna i složena. Zaim Imamović na ovom
prostoru, posebno u istočnoj Bosni, uživa ugled i autoritet, te važi kao
izuzetan borac i poznavalac vojne strategije i načina ratovanja na tim
prostorima".Nakon toga, a prije četničke ofanzive na Trnovo, Bjelašnicu i
Igman, Imamović je dva puta dolazio u Sarajevo i sigurno je armijskom
vrhu i lično iznio sve to što stoji u depeši. Tada je postavljen za
komandanta Operativne grupe "Igman". Zaista, u junu '93. postojao je
plan, ali je i ostalo samo na planu, da se ide u deblokadu Goražda, jer
su mjesec dana ranije četnici okupirali veliki goraždanski prostor i
"debelo" presjekli put Goražde - Grebak. Na Grepku je ostalo nekoliko
stotina boraca i civila koji su došli po hranu i -ostali. Svi su oni
gledali u Zaima kao čovjeka koji će deblokirati Goražde. A i Zaim kao da
nije imao nikakvih drugih planova osim deblokade Goražda. Tada se na
Igmanu nalazilo nekoliko članova Glavnog Štaba i Imamović je na svim
sastancima vapio za hitnom kontraofanzivom kako bi se deblokiralo
Goražde, dok se još četnici "nisu ukopali i utvrdili"."Ako tu bandu koja
ruši od Konjević Polja, Cerske, Srebrenice, ne preduhitrimo, evo je za
koji dan ovamo", govorio je Zaim. Govorio je svaki dan, i to mnogo
puta.U ponedjeljak, 28. juna '93. u hotelu "Smuk", gdje su bili
smješteni Goraždani, održan je sastanak svih ključnih ljudi odbrane
Igmana. Tada sam zabilježio i ove Zaimove riječi:"Još je samo Četiri
mjeseca do zime! Šta ako uđemo u zimu, a ne deblokiramo Goražde?
Goraždani ne mogu preživjeti još jednu zimu. Ljudi tamo već sada ližu
folije od humanitarne pomoći... Ne bih mogao živjeti u Bosni bez
Goražda".Ali, uzalud je govorio Zaim ... Mislim da je prije četničke
ofanzive na Igman, samo jedan Zaimov prijedlog iz one depeše usvojen.
Naime, na Igman je u junu *93. iz Sarajeva, bez oružja, izašla jedna
jedinica 101. brdske brigade, kojom je tada komandovao Zaimov zemljak i
prijatelj Nedžad Ajnadžić.Istovremeno, neke jedinice koje su bile na
Igmanu, kao na primjer "Crni labudovi", 1. jula su upućeni na ratište
centralne Bosne.Četnici su krenuli u ofanzivu. Pali su Rogoj, Trnovo,
Grebak. Imamović je u selu Dejčići 12. jula '93.godine bespomoćno gledao
kako se povlače i civili i vojska i kako iza njih gore bošnjačke kuće.
Bio je to, kako je tada rekao, najnesretniji dan u njegovom životu. Tada
su svi shvatili da je Zaim bio u pravu,ali je bilo kasno. Već je
počinjala tragična bitka za Igman. A i Zaim je bio lakše
ranjen.Nesretan, i sam je povjerovao u priču koja je tada "obilno"
kružila medu Podrinjcima koji su prvo ostali na Grepku, pa sada morali
da bježe još dalje od Goražda, a i trnovskim izbjeglicama - da su i
Podrinje i Trnovo "prodani". A to je bio novi razlog da oni, koji su u
ovom ratu "branili Bosnu" jedino tako što su istinskim ratnicima pomno
bilježili "pluseve" i "minuse", Zaimu dodaju novi veliki "minus". U toku
bitke za Igman Imamović će zaraditi još jedan "minus". Iznerviran
načinom odbrane Igmana, napustiće komandu i nekoliko dana "zatočiti se" u
"goraždanskoj kući". Igman '93. je, inače, velika tajna i on je jadna
od najnižih tačaka u našoj oslobodilačkoj borbi, pa i ratnoj karijeri
Zaima Imamovića, nesuđenog komandanta odbrane Igmana. A Zaimove bitke za
odbranu Bosne prije i poslije toga gotovo da ulaze u ratne bajke. A i
bitka za Rogoj, Trnovo i Igman jula 93. možda bi takođe bila ratna bajka
Zaima Imamovića da je vojni vrh "krajnje ozbiljno razmotrio prijedloge
Zaima Imamovića" koji su navedeni u onoj depeši sa početka ove priče.
Pardon, bitke za Igman tada, vjerovatno, ne bi ni bilo.Jer, bila bi to
bitka za deblokadu Goražda.
Nema komentara:
Objavi komentar