Munir Alibabić Munja je rodjen 17. 10. 1950. godine u Srbljanima –
Bihać. Osnovnu školu pohadjao je u Srbljanima, Jezeru Bihać i Ostrošcu
kod Cazina, Učiteljsku školu završio u Bihaću, a FPN odsjek sociologije u
Sarajevu. Bio zaposlen u SDB i MUP R BiH od 01. 03. 1973. godine do 01.
02. 1996. godine. U ratu obavljao funkciju načelnika sektora SDB i
načelnika CSB Sarajevo. Nosilac je Zlatne policijske značke iz 1992.
godine. Svojevremeno kao inspektor SDB BiH isledjivao je Aliju
Izetbegovića, a od 1993. kao policajac radio je u muslimanskoj tajnoj
službi, odakle ga je i isterao baš Alija Izetbegović. Ovo je njegova
ispovijest :
- Dolaskom u Sarajevo, sredinom 1975. dobivam resor
liberalizma i anarholiberalizma, i tu se, kroz mjere Službe,
posredno-operativno, sretoh sa Rajkom Nogom, Radovanom Karadžićem,
Gojkom Djogom, Dobricom Ćosićem… Interesantno je da su upravo oni
sumnjali da Karadžić radi za KOS, jer su nadležni blagovremeno saznavali
za detalje razgovora njegovih prijatelja s njim, vodjenih u četiri oka.
Prijatelji su imali silne peripetije, a on nikad nije pozivan,
privodjen i hapšen zbog verbalnog delikta, koristio je pogodnosti
specijaliziranja na Zapadu, mimo svih kriterija. Nije se nikad znalo da
li specijalizira kao psihijatar, književnik ili sportista! Koristio je
sve, imao neobjašnjive prednosti, privilegije na radnom mjestu, medju
prvima privatno ordinirao, sjedio na klupi FK “Sarajevo”, opljačkao
firmu “Gradjenje”, pušten – oslobodjen odgovornosti. Vodila ga i
spasavala nevidljiva ruka.
Tokom boravka u Beogradu, a u povodu
sudjelovanja na jednom od kongresa književnika, Nogo i kompanija su, u
to sam se uvjerio, stalno kukali kolegama iz Srbije, o svojoj navodnoj
nacionalnoj ugroženosti, ponižavajućem položaju u Bosni. Izjavljivali su
da je lako biti Srbin u Srbiji, ali teško u Bosni, tražili zaposlenje u
Beogradu, hvalili JNA, govoreći da jedino njoj vjeruju, napadali SKBiH,
a hvalili SK Srbije. Provjeravali smo, zaista su svi imali briljantne
karakteristike iz JNA…Da li su ih pisali oficiri Vojne bezbjednosti –
KOS-a?
Od 1976. radim na problematici birokratsko-dogmatskoj, i sa
strukturom IB-ovaca, rukovodićevaca, IB emigranata se susrećem, sve do
1983. god. Preko njih su se uglavnom prelamali “odnosi SFRJ-SSSR”. Svaki
zastoj, konflikt medju emigrantima, sve do 1983. Jedno od pitanja koje
je ostalo otvoreno glasi: Zašto 1948. god. nisu hapšeni agenti NKVD-a?
Ovi su imali instrukciju da verbalno osude Rezoluciju IB-a. Interesantno
je da su iseljednici upravo na Golom otoku natjerali mnoge IB-ovce da
izmisle i da priznaju da su radili za NKDV, za GESTAPO, specijalnu
policiju, talijansku OVRU, UNS-u.Svaki je izabrao za sebe odgovarajućeg
špijunskog gazdu. Poneko i dvojicu. Mogao je čovjek raditi za GESTAPO i
NKVD uzastopce.” A kakav je bio taj isljednik?” Bio je preglup, čak i za
svoj posao. Sam, izlučen iz čvrstog stada najboljih sinova naše
Partije, preambiciozan, udario je stranputicom i ponašao se kao da je
Berijin sinovac. Tražio je špijune, i špijune i špijune. I razumljivo,
nalazio ih”.
U tom periodu je, u januaru 1977. god., na
misteriozan način, u avionskoj nesreci poginuo predsjednik SIV-a Džemal
Bijedić, sa suprugom i saradnicima. U saopćenje o tome, u “Oslobodjenju”
od 19.1.1977. god., nije rečeno ništa konkretno, čak ni indicija uzroka
nesreće. Istragu su vodile službe SDB RSUP-a, SSUP- i KOS-a, s tim da
je veći dio istražnih radnji izvodio dio ekipe iz 1991. god. kod
sredjivanja dokumentacije imao “specijalni status”, tako da ga niko nije
mogao koristiti bez saglasnosti ministra, šta li se krilo iza tih
“specijalnih” pozicija? Najvjerovatnije je da su mnoga dokumenta
prenesena u Beograd, na sigurnije mjesto, u KOS i SDB SSUP-a. Ova
pogibija je bila veliki gubitak za Jugoslaviju i, naročito, Bosnu. Ovom i
kasnijom Titovom smrću stavljena je tačka na jedan period djelovanja i
razvoja službe SDB RBiH u postplenumskom razdoblju, dakle od 1966-1980.
god. koji je specifičan. osnovna karakteristika je da se SDB uspjela u
tom periodu kadrovski obnoviti, nacionalno izbalansirati približno
strukturi stanovništva sa izuzetkom rukovodnog sastava, da je bila
orijentirana uglavnom na prevenciju, sa izuzetkom IB-ovštine i ekstremne
emigracije. Dakle, kategorija unutrašnjeg neprijatelja je rijetko
krivično gonjena, korištene su mjere upozorenja, razgovora. Vodilo se
računa o ravnoteži nacinalnoj, tretiranih slučajeva, tako da su poslije
primjene mjera prema, recimo, jednom imamu, slijedile iste ili slične
prema svećeniku i svešteniku. Odnos SDB-a i KOS-a bio je rivalski,
istina, razmjenjivali su se podaci, ali se strogo vodilo računa o
razgraničenju nadležnosti. Ako se desilo da starješina iz SUP-a bez
dogovora, neovlašteno, ustupi podatke KOS-u, bio je izložen oštrim
sankcijama; gubljenju funkcija, ponekad mu je odredjivan pritovr i dr.
Rad SDB je kontrolirala Partija, i ova (SDB) se ponašala kao njen
istureni odred, najsavjesniji dio. Zbog toga su se za primjenu mjera SDB
protiv članova Partije trebala posebna komitetska odobrenja i ona su
bila rijetka, čime su nečlanovi SK dovodjeni u neravnopravan položaj i
odnos prema njima u osnovi je bio drskiji, oštriji, bez mnogo obzira.
Rukovodstvo SDB-a je cijeli ovaj period nosilo hipoteku Ranković i bilo
ubijedjeno da, što više Partija bude utjecala na rad SDB-a, bit će manje
propusta, a samim tim i kritika.
Duško Zgonjanin, faktički prvi
čovjek RSUP-a, već 1981. god. formira ekipu ljudi koji će, sa izvesnim
odstupanjima i dopunama 1986. i 1987. god., vedriti i oblačiti cijelih
deset godina. Posebno je forsirao tandeme koji su u napredovanju pratili
jedan drugog, kao na sportskim takmičenjima. Opredijelio se za
slijedeće: Slobodan Skipina Borisa Delić SDB Sarajevo, Todor Panjković,
Milan Ljubojević SDB Bihać, Mile Mandić , Djuro Savić Banja Luka, Bogdan
Nikolić Doboj, Mehmed Bajrić Budimir Nikolić Tuzla, Slobodan Šarenac
Mostar, Tanović Radoš Goražde, a na republičkom nivou Resid Musić Boris
Tankosić, Željko Varunek Dragan Kijac, Ristu Basića, Ranka Pejanovića,
Jerku Bradvicu, Brunu Socea, Sredoju Novića i Jovu Tadića. Druga
kategorija rukovodilaca se teško uklapala u ovu ekipu izabranih, koji su
bili neka vrsta službe u službi, neprikosnoveni, nepogrešivi i kao
takvi su u strukturi izvršilaca vezali za sebe “pouzdanije i
povjerljivije operativce”, koji su odradjivali specijalne zadatke,
pogotovo one na ivici propisa i ovlaštenja. Ti su morali izvršiti i
šutjeti, ali su za to bili i specijalno nagradjivani. U osnovi, bili su
to loši ljudi i operativci i kolektiv ih je, zbog povlaštenog položaja,
sitnog denunciranja i laskanja, prezirao. Uz ovu Zgonjaninovu ekipu, u
KOS-u u BiH su od 1980-1990. god., pored Mileta Babića, “harali”
Aleksandar Vasiljević, Simeun Tomanov, Fikret Muslimović, negdje 1984. i
1985. god., pojavio se jedan poručničić Enver Mujezinović, čulo se za
Jusufa Jašarevića, Seju Ćudića, Šaćira Arnautovića i druge, i sadašnje i
bivše kosovce. Zgonjanin i Vasiljević, naravno uz podršku na saveznom
nivou, na terenu Bosne provode simbiozu SDB i KOS-a, u kojoj KOS ipak
dominira. Tako se organiziraju zajedničke akcije praćenja aktivnosti
nacionalista i kleronacionalista, provjerava se i pokriva svećenički
podmladak, kategorija studenata teologije u Jugoslaviji i vani,
organiziraju se zajedničke vježbe na terenu, od Bihaća do Zvornika i
Gacka, rukovodni kadar milicije pohadja vojne kurseve u Bileći, preko
tzv. odbrambenih priprema dobar dio aktivnosti SDB-a se utapa u KOS,
kadrovi se preko toga upućuju na dnevne kontakte, organiziraju se
zajedničke akcije obezbjedjenja, provode se zajedničke mjere suzbijanja
“kontrarevolucije” na Kosovu. Rezervni sastav SDB-a i milicije bira se
uz pomoć KOS-a. U takvim okolnostima, KOS preko svojih organizacionih
jedinica u trupama, komandama, Ministarstvu odbrane, TO-u,
vojnoprivrednom sektoru i “rezervnog sastava”, koji regrutira iz
strukture zaposlenih u sredstvima informisanja, obrazovanju, velikim
privrednim sistemima, strukturi vjerskih službenika, civila na radu
uArmiji i klasičnih agenata i njihovih veza operativno pokriva cijelo
područje BiH, njene ključne državne organe. Rezultat toga su i
usaglašene procjene SDB-a i KOS-a oko stanja na terenu, u masama, čime
se odredjivao rad drugih državnih organa, pa i SK u cjelini, koji je
pretendirao na rukovodnu ulogu u sistemu i pokušao izvesti demokratske
promjene. No, čelni kadrovi Partije, sa malim iznimkama, uklopili su se i
bili počašćeni što im čelnici SDB-a i KOS-a vjeruju, te su se prema
njima odnosili kao prema svojim zaštitnicima, pa su propuste Službe i
KOS-a često predstavljali kao kolosalne uspjehe.
Prioritetan
interes SDB i KOS-a bile su kategorije albanskih, zatim hrvatskih i
muslimanskih nacionalista, a ostale su bile ipak sporadičnije, ravnoteže
radi i za nastup pred javnošću. Možda će u vezi sa ovim biti
interesantan slučaj jednog bivšeg vojnika iz Zagreba, koji je 1981. god.
u VP u Čapljini vrbovan za saradnju, a onda upućen na zadatak, o čemu
je zapisano: “Lončarević (Mišo KOS-vac kojeg smo sretali u Sarajevu
1992. i 1993. god. p. aut.) mu je uoči odlaska dobacio onako u prolaze
E, sad ćeš ti Marku Veselici ofarbati jaja. čim je doputovao u Sarajevo,
javio se potpukovniku Vasiljeviću, koji ga je odveo na ručak u tamošnji
Dom JNA u samom središtu grada. Tad je upitao Vasiljevića: Zašto vam je
Marko toliko interesantan? A ovaj odgovorio: E, pa vidi! Da, zapravo ja
ne znam sasvim precizno kakve su trenutno prilike u Zagrebu, ali valjda
i sam vidiš da situacija u čitavoj Jugoslaviji nije baš stabilna. Na
Kosovu su izbili veliki neredi! Tito je umro! Marko je, pretpostavljam,
vrlo opasna osoba koja bi u takvim okolnostima mogla da izazove velike
ekscese! Zato je najbolje da ga maknemo!”
SVI ZGONJANINOVI LJUDI
Negdje
sredinom marta 1983. god. saopćeno mi je da sam odredjen za jednog od
iseljednika grupi muslimanskih nacionalista, inače intelektualaca, kojoj
slijedi hapšenje i ubrzana istraga. S obzirom na zvučna imena,
očekivali su se razni pritisci na SDB, bar tako nam je govoreno. Uvodni
sastanak su održali Zgonjanin, Bradvica i Musić – prvi ljudi Službe i
MUP-a. Tad se sjetih svog susreta sa Zgonjaninom u Jajcu od prije deset
godina, ništa se izmijenio nije, radi mnogo, zna policijske poslove –
mora se priznati, ali još drskiji i osioniji. Podijeljeni su zadaci,
odredjena tri glavna isljednika i tri pomoćnika. Ispade da sam po
godinama i iskustvu nekako i prvi isljednik. Tad vidim da su detaljno
isplanirane mjere hapšenja, privodjenja i pretresa stanova Izetbegovića i
drugih, čime je rukovodio tandem skipina-Delić. Poslije sastanka,
uslijedio je kratak period priprema, u kojem je Zgonjanin pitao
saradnike što to mene odrediše za isljednika, jer sam svojeglav, na što
mu je odgovoreno da od operativaca Muslimana trenutnog boljeg nemaju, a
obećali su mu da ću biti pod njihovom kontrolom. U ovu istragu sam ušao
čvrsto riješen da kao isljednik uspijem, ali sam sebi dao u zadatak da
moje ponašanje mora biti odmjereno i ljudsko, jer sam bio svjestan da će
tim ljudima biti teško samim tim što će biti s onu stranu slobode i
eventualne grubosti i poniženja će im samo otežati položaj i neće moći
biti uspostavljena relacija ni minimalnog povjerenja
isljednik-okrivljeni. Pitao sam se da li je stepen državne opasnosti baš
toliki kako je stajalo u dokumentaciji, i da li zaslužuju takve obimne
policijske mjere. No, nisam mogao odgovoriti, jer sam raspolagao samo
jednim dijelom informacija, nije mi bio poznat stav politike, SDB SSUP-a
i drugih faktora, koji su verifikovali ovakvu obimnu akciju. Nakon
pretresa stana, o čijem toku nisam odmah bio upoznat, ni čak znao ko ga
je izvršio, priveden je Alija Izetbegović i ja sam mu se predstavio,
iznio o kojim ćemo okolnostima razgovarati. Prve razmijenjene rečenice
su bile impresivne i odmah su narušile sliku o njemu, formianu na osnovu
dokumenata koje sam pročitao, kao fanatiku, ekstremisti, isključivom
intelektualcu. A, zapravo se radilo o jednoj izraženo elokventnoj
ličnosti, on je obrazovan, inteligentan, razložan, tolerantan, i ima
samo jedan porok, koliko je meni poznato, cigarete i to “morava” bez
filtera. Pošto se čula neka vriska i galama u susjednoj prostoriji, na
tren sam izašao jer sam pretpostavio da neko od šefova “prosipa silu” i
zamolio jednog od glavnih da niko s tim namjerama i ne pokuša ući u moju
kancelariju, jer u protivnom neka ne računaju na mene. Tad mi on reče
da sada vidi da je drug Duško bio u pravu kad je imao rezervu prema
meni, a oni eto opet odlučili da mi pruže šansu i da me afirmišu. Rekao
sam mu da će Služba prije postići cilj finim metodama. Dobaci on ponovo
da razmislim koliko je takav pristup policijski, da mi ne smijemo
tetošiti i solidarisati se sa protivnikom. Ovim mi on navali breme
dodatne odgovornosti.
Nakon toga dobijem pismo od upravnika OZ
Sarajevo, gdje je Izetbegović u pritvoru, u kojem me pritvoreni
obavještava da mu je u pretresu stana od strane operativaca podmetnut
ustaški letak i da je to evidentirano u zapisnik kao uredno pronadjeno u
njegovom stanu. Iznenadjen ovim pismom, obraćam se načelniku C
SDB-Amiru S., izvještavam ga, on se snebiva i upućuje me da pitam
Skipinu i Delića, jer su oni pripremili ekipe za pretres. Pitam ovu
dvojicu, oni se smješkaju i čude se kako ja mogu nasjesti takvoj
Izebegovićevoj dezinformaciji, kažu da je ustaški letak stvarno
pronadjen u stanu, da imaju svjedoke pretresa. Ipak mi nisu ubjedljivi.
Pošto je i tužilac upoznat s ovim, i on insistira da se utvrde
činjenice. Medjutim, ključni dokaz da je montaža u pitanju bit će
nestanak ovog (ustaškog letka) iz istražnog spisa, prije njegovog
predavanja istražnom sudiji. Spomenuta dvojica u SDB-u su zadnji
rukovali spisom i sredjivali ga – pravili popis priloga. I onda letak
nestade, a sve regularno, kako su govorili. Dokaz za ovo je i prilog
optužnice, koji je bez letka, iako je priložen uz krivičnu prijavu.
Strašna stvar, mislio sam i tada. Pod izgovorom sprečavanja antidržavne
djelatnosti, vrše se kriminalne radnje, zloupotrebe. U stvari,
fabriciraju se i dokazi i neprijatelji. U šta se ta Služba izradja? Da
li su Zgonjanin i Bradvica svjesni gdje je vode? Ova dvojica u Sektoru
SDB-a Sarajevo to nisu mogli sami uraditi, bez konsultacija sa njima.
Kasnije ću pročitati o ovom slučaju i ovo: “Uhapšeni Alija Izetbegović
protestuje zbog “Nove Hrvatske” (emigrantske novine), tvrdeći da to nije
bilo u stanu: ova novina je “pronadjena” pošto su Aliju odveli u SUP da
mu tamo uzmu generalije, a u medjuvremenu u stanu su ostali
predstavnici SDB-a da vrše pretres. Oni ga fotografišu s tim novinama i
odnose preko stotinu knjiga od kojih mnoge nemaju nikakve veze s
islamom”.
Slijedeća nemila scena u istrazi zbila se poslije nekoliko
dana, kada je u kancelariju u kojoj sam isljedjivao Hasana Čengića
uletio kao furija šef Službe i isprebijao ga, ni kriva ni dužna. Mučna i
ponižavajuća situacija i za isljednika. Znao sam da je od stražara više
puta tražio da mu donesu “Kuran”, bezuspješno, i na moje insistiranje
jedva je pristao da zovnem telefonom njegovu porodicu u Ustikolini kod
Foče i prenesem poruku. Pretpostavio sam da mu je do toga jako stalo,
ali iz inata uvrijedjenosti nije htio da to ide preko mene. Kasnije će
mi šef priznati da je taktika koju sam odabrao jedino moguća, jer se
radi o “teškoj materiji”. Zatim uslijediše pripreme za ZOI 83.,
rukovodim štabom obezbjedjenja na MRTVC-Sarajevo. Na ispomoć dolaze
inspektori SDB-a Banja Luke i Mostara. Pozitivno su me dojmili svi,
pogotovu Mostarci, druže se, zabavni su, ali i rade. Ko je mogao
pretpostaviti da će 1992. ti isti otići na tri strane a dvije izvršiti
agresiju na Mostar. Nevjerovatno!
U 1988. god. u četiri navrata
putujem u KPD Foča, po zadatku, da izvidim situaciju oko prijedloga za
skraćenje kazne ili pomilovanje Izetbegovića. Sjetih se kosntatacije
jednog bivšeg kažnjenika: “Na robiji kao na samrti, čovjek se osjeća
beznadežno napušten. Ne čini mu se da iko osim policije na njega
ozbiljno misli.” Ima nekih inicijativa oko prijedloga pomilovanja, pa
treba da i ja, kao inspektor, kažem svoje. Tamo sretnem dvojicu oficira
KOS-a, koji se dogovaraju sa bivšim oficirima Albancima, koji su tu
izdržavali kaznu i saznajem da su ovi naprasno oslobodjeni i otputovali u
Zagreb i Ljubljanu, šta li će tamo, a rodbina im na Kosovu? Nagadjam i
ja. Nakon razgovora, napišem zapažanje po kojem treba predložiti da se
Izetbegović oslobodi od daljeg izdržavanja kazne, obrazloženje boelst,
nezainteresiran za politički angažman, korigovao neke stavove, nastali
demokratski procesi i ne znam šta još. Izvijestim da sam, uz
Izetbegovićevo posredovanje, preko jedne pisane poruke kontaktirao i sa
njegovim sinom i on obećao “kompromis” oko nekih stvari, nema daljeg
politiziranja i dr. Urodi taj prijedlog plodom i jedan dan javi mi se
Izetbegović telefonom, te popismo kafu. Kaze kako se sad ne snalazi
najbolje u ovoj konfuznoj situaciji. Umirujem ga da su to prvi utisci
nakon višegodišnjeg robijanja, da to nije baš tako. Opet mi govori kako
ga politika ne intersuje. To ce biti tema, usputna, naših povremenih
susreta. Izetbegović dobija pasoš i odlazi da obidje neke prijatelje,
znam da su ga mnogi istinski cijenili dok se nalazio s onu stranu
slobode. Kad se čulo za inicijativu oko formiranja stranke od strane
Izetbegovića, onda opet oni moji sumnjićavi šefovi počese prebacivati za
moje loše procjene. Kažem im da je teško ko odolio izazovu vlasti i
politike, pa eto nisu ni oni. Kažu, a i ja sam se složio s njima svi su
1983. god. govorili, ne borimo se za vlast, a vidi sada. Opet
zaključujemo da su se promijenile okolnosti, da su ovo nova vremena i
novi običaji, da je ovo borba političkim sredstvima. Svi smo
pretpostavljali da će nam se, ako pobijede, vrlo okrutno revanširati za
sve, i dobro i loše.
U 1990. god. po potrebi Službe bivam rasporedjen
na drugo radno mjesto, na nižu funkciju. Presedan, protestiram kod
Novića, novog šefa Službe, kaže da su mi to “spakovali” Skipina i Delić,
da bi na moje mjesto doveli nekog svog pulena, da on u tome nije
sudjelovao. Žalim se zbog obmana i novom ministru Bešiću i on pokazuje
puno razumijevanje, i kaže da će insistirati da se izvrše korekcije, da
zadržim isti status. Slaže se on, princip je u pitanju. Ali, ipak
ništa. Angažujem se na zadacima sredjivanja dosjea, vidim, bivša Duškova
ekipa isposlovala pravo sredjivanja i rukovanja tzv. specijalnih
dosjea. koliko je tada vrijedne državne dokumentacije završilo u
Beogradu, SDB-u i u KOS-u, a možda i u Zagrebu. Vrijeme će pokazati, a
moguće i neke istrage koliko je naša državna arhivska gradja tada
osiromašena, pokradena.
Nakon objavljenih rezultata prvih
višestranačkih izbora, bivša Zgonjaninova ekipa se izenada
konsolidirala, vidim Varunek se počeo dodvoravati Kljuiću i kandidira se
za šefa SDB- a, Nović Plavšićki i pronose se glasine da će svi ostati
na funkcijama, pa čak i ministar Bešić. Medjutim, biva izabran
Delimustafić i dodje sasvim nova rukovodna ekipa pomoćnika. Dobijam
rješenje u martu 1991. god. za mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo,
na kojem je tada bio Delić. On me prilikom smjene uvrijedjeno upita:
“Boga ti, hoćeš li mi reći kada si postao član SDA? “Odgovorim mu da
nisam i da me ne pita za privatne stvari. Otišao je ni s kim se nije
pozdravio, osim s Dragišom Mihićem, koji je već tada uveliko radio za
KOS i otići će medju prvima u četničku službu.
Kad su se
konstituirale uprave SDB-a, predložim ga podsekretaru SDB-a Brani
Kvesiću za šefa analitike. Ovaj se nećka, kaže anonimus, imam neke loše
podatke o njemu. Medjutim, ja ga ubijedim i on biva postavljen za šefa.
Iza toga ga upoznajem i preporučujem trojici prvih ljudi u Republici i
protežiram a u smislu da na njega treba računati kao na kadrovsko
riješenje. Hvalim ga, a i on odradjuje sa mnom neke zadatke oko priprema
odbrane Republike, sasvim korektno. Medjutim, imam i drugih signala,
ali ja ih tumačim kao zlobni pokušaj remećenja naše korektne saradnje.
I
ja zaokružujem solidnu rukovodnu ekipu Sektora SDB-a Sarajevo, s kojom
ću raditi sve do juna 1993. god. Samo će jedan načelnik u aprilu 1992.
god. otići na stranu agresora. Trećeg aprila 1991. god. obavještava me
Asim Dautbašić, pomoćnik podsekretara za SDB-a, da mu se najavio na
službeni razgovor Marić, bivši inspektor SDB-a Sarajevo i da ovaj
insistira da i ja budem prisutan. Marić nas tada zvanično upoznaje sa
organizovanom pljačkom katoličkog objekta na Obali Sarajevo, iznoseći
detalje o tome. Po njemu, nalog za ovu kriminalnu radnju je došao
direktno od Zgonjanina, neposredno je akcijom rukovodio Skipina i o
njenom toku upoznat je Delić, a tadašnji načelnik Centra Amir je bio
odsutan. Navodno je Skipina lično i ulazio u objekat, kada su devize i
odnesene. Fratar Marko je ovo bio prijavio kao kradju i lično se obraćao
za pomoć Mariću. Ovaj je obećao da će, preko Skipine i Delića,
intervenisati da nadležna kriminalistička služba ubrza rad na tom
slučaju. Zaista je Marić molio ovu dvojicu za pomoć i Skipina je to
obežao. Medjutim, ostalo je na obećanju iz razumljivih razloga. U svemu
tome osumnjičen je u internom svećeničkom krugu jedan svećenik starije
dobi, kome je mogao biti dostupan ključ devizne kase, čovjek se pravdao i
u tim danima umro. Da li od nanesene tuge, uvrede? Marić nam je
objasnio da ga je ova smrt teško dojmila, pogotovo kada je pohvatao
konce ilegalnog upada u ovaj bojekat. Kad su, kako kaže, Skipina i drugi
saznali da je spoznao istinu o toj “akciji”, onda su iskoristili neki
nesporazum Marića sa paljanskom policijom i izbacili ga na ulicu.
Da, sjetih se da mi je dio ove priče iznio i 1985. god. kada me je posjetio na RTV Sarajevo, tražeci uhljebljenje. Poslije ove
zaprimljene
prijave, Asim je preko dva operativca – sudionika ove akcije provjerio
Marićeve navode i pokazalo se da je njegova prijava istinita. Otalo je
da se pronadju dokazi o količini ukradenih sredstava. Ja sam provjeravao
u SJB Stari grad i SUP Grada šta je preduzeto po fra Markovim
prijavima…
Medjutim, taj slučaj nije nigdje evidentiran u sačuvanim
knjigama iz tog perioda. Zaista je Skipinina intervencija urodila
plodom, ali u suprotnom smjeru. Kasnije, u 1993. god. moj nasljednik
Mujezinović će o istoj temi obaviti razgovor sa jednom operativkom –
svjedokom te akcije, koja će potvrditi Marićeve navode. Ostalo je da se
zatraži pojašnjenje kod Delića, a Skipina je već bio na četničkoj
strani. Slučaj karakterističan u smislu potvrde zloupotrebe ovlaštenja,
kriminaliziranja Službe i postojanja službe u službi. Možda će neko to
rasvijetliti jednog dana…
Nagovještaj agresije na BiH uslijedio je
već u prvim danima maja 1991. god. Na Romaniju, sa četničkom pratnjomi
ikonografijom stiže Šešelj, drže govor on i Karadžić na Novakovoj pećini
na djurdjevdan. Tom prilikom huška na rat, hvali se da je formirao
četnicki korpus u Bosni, posjećuje sjedište SDS-a u Sarajevu. Na putu do
Sarajeva i nazad prema Beogradu, zadržava se u više mjesta, poziva Srbe
na rat protiv Muslimana i Hrvata. Uzavrelo stanje. Za njim je raspisana
potjernica RSUP-a Hrvatske, zbog izvršenih krivičnih djela oružanog
napada u Borovom Selu i Lici. Predlažem i pripremam njegovo hapšenje,
što podržava ministar Delimustafić, ali treba da na kraju verifikuju
ljudi iz politike. Držimo ga pod kontrolom sve do Zvornika i meni se
naredjuje da se iz političkih razloga odustane od hapšenja. Kojih?
hmmm
OdgovoriIzbriši