Munir Alibabić Munja-Ispovijest 1 dio

Munir Alibabić Munja je rodjen 17. 10. 1950. godine u Srbljanima – Bihać. Osnovnu školu pohadjao je u Srbljanima, Jezeru Bihać i Ostrošcu kod Cazina, Učiteljsku školu završio u Bihaću, a FPN odsjek sociologije u Sarajevu. Bio zaposlen u SDB i MUP R BiH od 01. 03. 1973. godine do 01. 02. 1996. godine. U ratu obavljao funkciju načelnika sektora SDB i načelnika CSB Sarajevo. Nosilac je Zlatne policijske značke iz 1992. godine. Svojevremeno kao inspektor SDB BiH isledjivao je Aliju Izetbegovića, a od 1993. kao policajac radio je u muslimanskoj tajnoj službi, odakle ga je i isterao baš Alija Izetbegović. Ovo je njegova ispovijest :
- Dolaskom u Sarajevo, sredinom 1975. dobivam resor liberalizma i anarholiberalizma, i tu se, kroz mjere Službe, posredno-operativno, sretoh sa Rajkom Nogom, Radovanom Karadžićem, Gojkom Djogom, Dobricom Ćosićem… Interesantno je da su upravo oni sumnjali da Karadžić radi za KOS, jer su nadležni blagovremeno saznavali za detalje razgovora njegovih prijatelja s njim, vodjenih u četiri oka. Prijatelji su imali silne peripetije, a on nikad nije pozivan, privodjen i hapšen zbog verbalnog delikta, koristio je pogodnosti specijaliziranja na Zapadu, mimo svih kriterija. Nije se nikad znalo da li specijalizira kao psihijatar, književnik ili sportista! Koristio je sve, imao neobjašnjive prednosti, privilegije na radnom mjestu, medju prvima privatno ordinirao, sjedio na klupi FK “Sarajevo”, opljačkao firmu “Gradjenje”, pušten – oslobodjen odgovornosti. Vodila ga i spasavala nevidljiva ruka.
Tokom boravka u Beogradu, a u povodu sudjelovanja na jednom od kongresa književnika, Nogo i kompanija su, u to sam se uvjerio, stalno kukali kolegama iz Srbije, o svojoj navodnoj nacionalnoj ugroženosti, ponižavajućem položaju u Bosni. Izjavljivali su da je lako biti Srbin u Srbiji, ali teško u Bosni, tražili zaposlenje u Beogradu, hvalili JNA, govoreći da jedino njoj vjeruju, napadali SKBiH, a hvalili SK Srbije. Provjeravali smo, zaista su svi imali briljantne karakteristike iz JNA…Da li su ih pisali oficiri Vojne bezbjednosti – KOS-a?
Od 1976. radim na problematici birokratsko-dogmatskoj, i sa strukturom IB-ovaca, rukovodićevaca, IB emigranata se susrećem, sve do 1983. god. Preko njih su se uglavnom prelamali “odnosi SFRJ-SSSR”. Svaki zastoj, konflikt medju emigrantima, sve do 1983. Jedno od pitanja koje je ostalo otvoreno glasi: Zašto 1948. god. nisu hapšeni agenti NKVD-a? Ovi su imali instrukciju da verbalno osude Rezoluciju IB-a. Interesantno je da su iseljednici upravo na Golom otoku natjerali mnoge IB-ovce da izmisle i da priznaju da su radili za NKDV, za GESTAPO, specijalnu policiju, talijansku OVRU, UNS-u.Svaki je izabrao za sebe odgovarajućeg špijunskog gazdu. Poneko i dvojicu. Mogao je čovjek raditi za GESTAPO i NKVD uzastopce.” A kakav je bio taj isljednik?” Bio je preglup, čak i za svoj posao. Sam, izlučen iz čvrstog stada najboljih sinova naše Partije, preambiciozan, udario je stranputicom i ponašao se kao da je Berijin sinovac. Tražio je špijune, i špijune i špijune. I razumljivo, nalazio ih”.
U tom periodu je, u januaru 1977. god., na misteriozan način, u avionskoj nesreci poginuo predsjednik SIV-a Džemal Bijedić, sa suprugom i saradnicima. U saopćenje o tome, u “Oslobodjenju” od 19.1.1977. god., nije rečeno ništa konkretno, čak ni indicija uzroka nesreće. Istragu su vodile službe SDB RSUP-a, SSUP- i KOS-a, s tim da je veći dio istražnih radnji izvodio dio ekipe iz 1991. god. kod sredjivanja dokumentacije imao “specijalni status”, tako da ga niko nije mogao koristiti bez saglasnosti ministra, šta li se krilo iza tih “specijalnih” pozicija? Najvjerovatnije je da su mnoga dokumenta prenesena u Beograd, na sigurnije mjesto, u KOS i SDB SSUP-a. Ova pogibija je bila veliki gubitak za Jugoslaviju i, naročito, Bosnu. Ovom i kasnijom Titovom smrću stavljena je tačka na jedan period djelovanja i razvoja službe SDB RBiH u postplenumskom razdoblju, dakle od 1966-1980. god. koji je specifičan. osnovna karakteristika je da se SDB uspjela u tom periodu kadrovski obnoviti, nacionalno izbalansirati približno strukturi stanovništva sa izuzetkom rukovodnog sastava, da je bila orijentirana uglavnom na prevenciju, sa izuzetkom IB-ovštine i ekstremne emigracije. Dakle, kategorija unutrašnjeg neprijatelja je rijetko krivično gonjena, korištene su mjere upozorenja, razgovora. Vodilo se računa o ravnoteži nacinalnoj, tretiranih slučajeva, tako da su poslije primjene mjera prema, recimo, jednom imamu, slijedile iste ili slične prema svećeniku i svešteniku. Odnos SDB-a i KOS-a bio je rivalski, istina, razmjenjivali su se podaci, ali se strogo vodilo računa o razgraničenju nadležnosti. Ako se desilo da starješina iz SUP-a bez dogovora, neovlašteno, ustupi podatke KOS-u, bio je izložen oštrim sankcijama; gubljenju funkcija, ponekad mu je odredjivan pritovr i dr. Rad SDB je kontrolirala Partija, i ova (SDB) se ponašala kao njen istureni odred, najsavjesniji dio. Zbog toga su se za primjenu mjera SDB protiv članova Partije trebala posebna komitetska odobrenja i ona su bila rijetka, čime su nečlanovi SK dovodjeni u neravnopravan položaj i odnos prema njima u osnovi je bio drskiji, oštriji, bez mnogo obzira. Rukovodstvo SDB-a je cijeli ovaj period nosilo hipoteku Ranković i bilo ubijedjeno da, što više Partija bude utjecala na rad SDB-a, bit će manje propusta, a samim tim i kritika.
Duško Zgonjanin, faktički prvi čovjek RSUP-a, već 1981. god. formira ekipu ljudi koji će, sa izvesnim odstupanjima i dopunama 1986. i 1987. god., vedriti i oblačiti cijelih deset godina. Posebno je forsirao tandeme koji su u napredovanju pratili jedan drugog, kao na sportskim takmičenjima. Opredijelio se za slijedeće: Slobodan Skipina Borisa Delić SDB Sarajevo, Todor Panjković, Milan Ljubojević SDB Bihać, Mile Mandić , Djuro Savić Banja Luka, Bogdan Nikolić Doboj, Mehmed Bajrić Budimir Nikolić Tuzla, Slobodan Šarenac Mostar, Tanović Radoš Goražde, a na republičkom nivou Resid Musić Boris Tankosić, Željko Varunek Dragan Kijac, Ristu Basića, Ranka Pejanovića, Jerku Bradvicu, Brunu Socea, Sredoju Novića i Jovu Tadića. Druga kategorija rukovodilaca se teško uklapala u ovu ekipu izabranih, koji su bili neka vrsta službe u službi, neprikosnoveni, nepogrešivi i kao takvi su u strukturi izvršilaca vezali za sebe “pouzdanije i povjerljivije operativce”, koji su odradjivali specijalne zadatke, pogotovo one na ivici propisa i ovlaštenja. Ti su morali izvršiti i šutjeti, ali su za to bili i specijalno nagradjivani. U osnovi, bili su to loši ljudi i operativci i kolektiv ih je, zbog povlaštenog položaja, sitnog denunciranja i laskanja, prezirao. Uz ovu Zgonjaninovu ekipu, u KOS-u u BiH su od 1980-1990. god., pored Mileta Babića, “harali” Aleksandar Vasiljević, Simeun Tomanov, Fikret Muslimović, negdje 1984. i 1985. god., pojavio se jedan poručničić Enver Mujezinović, čulo se za Jusufa Jašarevića, Seju Ćudića, Šaćira Arnautovića i druge, i sadašnje i bivše kosovce. Zgonjanin i Vasiljević, naravno uz podršku na saveznom nivou, na terenu Bosne provode simbiozu SDB i KOS-a, u kojoj KOS ipak dominira. Tako se organiziraju zajedničke akcije praćenja aktivnosti nacionalista i kleronacionalista, provjerava se i pokriva svećenički podmladak, kategorija studenata teologije u Jugoslaviji i vani, organiziraju se zajedničke vježbe na terenu, od Bihaća do Zvornika i Gacka, rukovodni kadar milicije pohadja vojne kurseve u Bileći, preko tzv. odbrambenih priprema dobar dio aktivnosti SDB-a se utapa u KOS, kadrovi se preko toga upućuju na dnevne kontakte, organiziraju se zajedničke akcije obezbjedjenja, provode se zajedničke mjere suzbijanja “kontrarevolucije” na Kosovu. Rezervni sastav SDB-a i milicije bira se uz pomoć KOS-a. U takvim okolnostima, KOS preko svojih organizacionih jedinica u trupama, komandama, Ministarstvu odbrane, TO-u, vojnoprivrednom sektoru i “rezervnog sastava”, koji regrutira iz strukture zaposlenih u sredstvima informisanja, obrazovanju, velikim privrednim sistemima, strukturi vjerskih službenika, civila na radu uArmiji i klasičnih agenata i njihovih veza operativno pokriva cijelo područje BiH, njene ključne državne organe. Rezultat toga su i usaglašene procjene SDB-a i KOS-a oko stanja na terenu, u masama, čime se odredjivao rad drugih državnih organa, pa i SK u cjelini, koji je pretendirao na rukovodnu ulogu u sistemu i pokušao izvesti demokratske promjene. No, čelni kadrovi Partije, sa malim iznimkama, uklopili su se i bili počašćeni što im čelnici SDB-a i KOS-a vjeruju, te su se prema njima odnosili kao prema svojim zaštitnicima, pa su propuste Službe i KOS-a često predstavljali kao kolosalne uspjehe.
Prioritetan interes SDB i KOS-a bile su kategorije albanskih, zatim hrvatskih i muslimanskih nacionalista, a ostale su bile ipak sporadičnije, ravnoteže radi i za nastup pred javnošću. Možda će u vezi sa ovim biti interesantan slučaj jednog bivšeg vojnika iz Zagreba, koji je 1981. god. u VP u Čapljini vrbovan za saradnju, a onda upućen na zadatak, o čemu je zapisano: “Lončarević (Mišo KOS-vac kojeg smo sretali u Sarajevu 1992. i 1993. god. p. aut.) mu je uoči odlaska dobacio onako u prolaze E, sad ćeš ti Marku Veselici ofarbati jaja. čim je doputovao u Sarajevo, javio se potpukovniku Vasiljeviću, koji ga je odveo na ručak u tamošnji Dom JNA u samom središtu grada. Tad je upitao Vasiljevića: Zašto vam je Marko toliko interesantan? A ovaj odgovorio: E, pa vidi! Da, zapravo ja ne znam sasvim precizno kakve su trenutno prilike u Zagrebu, ali valjda i sam vidiš da situacija u čitavoj Jugoslaviji nije baš stabilna. Na Kosovu su izbili veliki neredi! Tito je umro! Marko je, pretpostavljam, vrlo opasna osoba koja bi u takvim okolnostima mogla da izazove velike ekscese! Zato je najbolje da ga maknemo!”
SVI ZGONJANINOVI LJUDI
Negdje sredinom marta 1983. god. saopćeno mi je da sam odredjen za jednog od iseljednika grupi muslimanskih nacionalista, inače intelektualaca, kojoj slijedi hapšenje i ubrzana istraga. S obzirom na zvučna imena, očekivali su se razni pritisci na SDB, bar tako nam je govoreno. Uvodni sastanak su održali Zgonjanin, Bradvica i Musić – prvi ljudi Službe i MUP-a. Tad se sjetih svog susreta sa Zgonjaninom u Jajcu od prije deset godina, ništa se izmijenio nije, radi mnogo, zna policijske poslove – mora se priznati, ali još drskiji i osioniji. Podijeljeni su zadaci, odredjena tri glavna isljednika i tri pomoćnika. Ispade da sam po godinama i iskustvu nekako i prvi isljednik. Tad vidim da su detaljno isplanirane mjere hapšenja, privodjenja i pretresa stanova Izetbegovića i drugih, čime je rukovodio tandem skipina-Delić. Poslije sastanka, uslijedio je kratak period priprema, u kojem je Zgonjanin pitao saradnike što to mene odrediše za isljednika, jer sam svojeglav, na što mu je odgovoreno da od operativaca Muslimana trenutnog boljeg nemaju, a obećali su mu da ću biti pod njihovom kontrolom. U ovu istragu sam ušao čvrsto riješen da kao isljednik uspijem, ali sam sebi dao u zadatak da moje ponašanje mora biti odmjereno i ljudsko, jer sam bio svjestan da će tim ljudima biti teško samim tim što će biti s onu stranu slobode i eventualne grubosti i poniženja će im samo otežati položaj i neće moći biti uspostavljena relacija ni minimalnog povjerenja isljednik-okrivljeni. Pitao sam se da li je stepen državne opasnosti baš toliki kako je stajalo u dokumentaciji, i da li zaslužuju takve obimne policijske mjere. No, nisam mogao odgovoriti, jer sam raspolagao samo jednim dijelom informacija, nije mi bio poznat stav politike, SDB SSUP-a i drugih faktora, koji su verifikovali ovakvu obimnu akciju. Nakon pretresa stana, o čijem toku nisam odmah bio upoznat, ni čak znao ko ga je izvršio, priveden je Alija Izetbegović i ja sam mu se predstavio, iznio o kojim ćemo okolnostima razgovarati. Prve razmijenjene rečenice su bile impresivne i odmah su narušile sliku o njemu, formianu na osnovu dokumenata koje sam pročitao, kao fanatiku, ekstremisti, isključivom intelektualcu. A, zapravo se radilo o jednoj izraženo elokventnoj ličnosti, on je obrazovan, inteligentan, razložan, tolerantan, i ima samo jedan porok, koliko je meni poznato, cigarete i to “morava” bez filtera. Pošto se čula neka vriska i galama u susjednoj prostoriji, na tren sam izašao jer sam pretpostavio da neko od šefova “prosipa silu” i zamolio jednog od glavnih da niko s tim namjerama i ne pokuša ući u moju kancelariju, jer u protivnom neka ne računaju na mene. Tad mi on reče da sada vidi da je drug Duško bio u pravu kad je imao rezervu prema meni, a oni eto opet odlučili da mi pruže šansu i da me afirmišu. Rekao sam mu da će Služba prije postići cilj finim metodama. Dobaci on ponovo da razmislim koliko je takav pristup policijski, da mi ne smijemo tetošiti i solidarisati se sa protivnikom. Ovim mi on navali breme dodatne odgovornosti.
Nakon toga dobijem pismo od upravnika OZ Sarajevo, gdje je Izetbegović u pritvoru, u kojem me pritvoreni obavještava da mu je u pretresu stana od strane operativaca podmetnut ustaški letak i da je to evidentirano u zapisnik kao uredno pronadjeno u njegovom stanu. Iznenadjen ovim pismom, obraćam se načelniku C SDB-Amiru S., izvještavam ga, on se snebiva i upućuje me da pitam Skipinu i Delića, jer su oni pripremili ekipe za pretres. Pitam ovu dvojicu, oni se smješkaju i čude se kako ja mogu nasjesti takvoj Izebegovićevoj dezinformaciji, kažu da je ustaški letak stvarno pronadjen u stanu, da imaju svjedoke pretresa. Ipak mi nisu ubjedljivi. Pošto je i tužilac upoznat s ovim, i on insistira da se utvrde činjenice. Medjutim, ključni dokaz da je montaža u pitanju bit će nestanak ovog (ustaškog letka) iz istražnog spisa, prije njegovog predavanja istražnom sudiji. Spomenuta dvojica u SDB-u su zadnji rukovali spisom i sredjivali ga – pravili popis priloga. I onda letak nestade, a sve regularno, kako su govorili. Dokaz za ovo je i prilog optužnice, koji je bez letka, iako je priložen uz krivičnu prijavu. Strašna stvar, mislio sam i tada. Pod izgovorom sprečavanja antidržavne djelatnosti, vrše se kriminalne radnje, zloupotrebe. U stvari, fabriciraju se i dokazi i neprijatelji. U šta se ta Služba izradja? Da li su Zgonjanin i Bradvica svjesni gdje je vode? Ova dvojica u Sektoru SDB-a Sarajevo to nisu mogli sami uraditi, bez konsultacija sa njima. Kasnije ću pročitati o ovom slučaju i ovo: “Uhapšeni Alija Izetbegović protestuje zbog “Nove Hrvatske” (emigrantske novine), tvrdeći da to nije bilo u stanu: ova novina je “pronadjena” pošto su Aliju odveli u SUP da mu tamo uzmu generalije, a u medjuvremenu u stanu su ostali predstavnici SDB-a da vrše pretres. Oni ga fotografišu s tim novinama i odnose preko stotinu knjiga od kojih mnoge nemaju nikakve veze s islamom”.
Slijedeća nemila scena u istrazi zbila se poslije nekoliko dana, kada je u kancelariju u kojoj sam isljedjivao Hasana Čengića uletio kao furija šef Službe i isprebijao ga, ni kriva ni dužna. Mučna i ponižavajuća situacija i za isljednika. Znao sam da je od stražara više puta tražio da mu donesu “Kuran”, bezuspješno, i na moje insistiranje jedva je pristao da zovnem telefonom njegovu porodicu u Ustikolini kod Foče i prenesem poruku. Pretpostavio sam da mu je do toga jako stalo, ali iz inata uvrijedjenosti nije htio da to ide preko mene. Kasnije će mi šef priznati da je taktika koju sam odabrao jedino moguća, jer se radi o “teškoj materiji”. Zatim uslijediše pripreme za ZOI 83., rukovodim štabom obezbjedjenja na MRTVC-Sarajevo. Na ispomoć dolaze inspektori SDB-a Banja Luke i Mostara. Pozitivno su me dojmili svi, pogotovu Mostarci, druže se, zabavni su, ali i rade. Ko je mogao pretpostaviti da će 1992. ti isti otići na tri strane a dvije izvršiti agresiju na Mostar. Nevjerovatno!
U 1988. god. u četiri navrata putujem u KPD Foča, po zadatku, da izvidim situaciju oko prijedloga za skraćenje kazne ili pomilovanje Izetbegovića. Sjetih se kosntatacije jednog bivšeg kažnjenika: “Na robiji kao na samrti, čovjek se osjeća beznadežno napušten. Ne čini mu se da iko osim policije na njega ozbiljno misli.” Ima nekih inicijativa oko prijedloga pomilovanja, pa treba da i ja, kao inspektor, kažem svoje. Tamo sretnem dvojicu oficira KOS-a, koji se dogovaraju sa bivšim oficirima Albancima, koji su tu izdržavali kaznu i saznajem da su ovi naprasno oslobodjeni i otputovali u Zagreb i Ljubljanu, šta li će tamo, a rodbina im na Kosovu? Nagadjam i ja. Nakon razgovora, napišem zapažanje po kojem treba predložiti da se Izetbegović oslobodi od daljeg izdržavanja kazne, obrazloženje boelst, nezainteresiran za politički angažman, korigovao neke stavove, nastali demokratski procesi i ne znam šta još. Izvijestim da sam, uz Izetbegovićevo posredovanje, preko jedne pisane poruke kontaktirao i sa njegovim sinom i on obećao “kompromis” oko nekih stvari, nema daljeg politiziranja i dr. Urodi taj prijedlog plodom i jedan dan javi mi se Izetbegović telefonom, te popismo kafu. Kaze kako se sad ne snalazi najbolje u ovoj konfuznoj situaciji. Umirujem ga da su to prvi utisci nakon višegodišnjeg robijanja, da to nije baš tako. Opet mi govori kako ga politika ne intersuje. To ce biti tema, usputna, naših povremenih susreta. Izetbegović dobija pasoš i odlazi da obidje neke prijatelje, znam da su ga mnogi istinski cijenili dok se nalazio s onu stranu slobode. Kad se čulo za inicijativu oko formiranja stranke od strane Izetbegovića, onda opet oni moji sumnjićavi šefovi počese prebacivati za moje loše procjene. Kažem im da je teško ko odolio izazovu vlasti i politike, pa eto nisu ni oni. Kažu, a i ja sam se složio s njima svi su 1983. god. govorili, ne borimo se za vlast, a vidi sada. Opet zaključujemo da su se promijenile okolnosti, da su ovo nova vremena i novi običaji, da je ovo borba političkim sredstvima. Svi smo pretpostavljali da će nam se, ako pobijede, vrlo okrutno revanširati za sve, i dobro i loše.
U 1990. god. po potrebi Službe bivam rasporedjen na drugo radno mjesto, na nižu funkciju. Presedan, protestiram kod Novića, novog šefa Službe, kaže da su mi to “spakovali” Skipina i Delić, da bi na moje mjesto doveli nekog svog pulena, da on u tome nije sudjelovao. Žalim se zbog obmana i novom ministru Bešiću i on pokazuje puno razumijevanje, i kaže da će insistirati da se izvrše korekcije, da zadržim isti status. Slaže se on, princip je u pitanju. Ali, ipak ništa. Angažujem se na zadacima sredjivanja dosjea, vidim, bivša Duškova ekipa isposlovala pravo sredjivanja i rukovanja tzv. specijalnih dosjea. koliko je tada vrijedne državne dokumentacije završilo u Beogradu, SDB-u i u KOS-u, a možda i u Zagrebu. Vrijeme će pokazati, a moguće i neke istrage koliko je naša državna arhivska gradja tada osiromašena, pokradena.
Nakon objavljenih rezultata prvih višestranačkih izbora, bivša Zgonjaninova ekipa se izenada konsolidirala, vidim Varunek se počeo dodvoravati Kljuiću i kandidira se za šefa SDB- a, Nović Plavšićki i pronose se glasine da će svi ostati na funkcijama, pa čak i ministar Bešić. Medjutim, biva izabran Delimustafić i dodje sasvim nova rukovodna ekipa pomoćnika. Dobijam rješenje u martu 1991. god. za mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo, na kojem je tada bio Delić. On me prilikom smjene uvrijedjeno upita: “Boga ti, hoćeš li mi reći kada si postao član SDA? “Odgovorim mu da nisam i da me ne pita za privatne stvari. Otišao je ni s kim se nije pozdravio, osim s Dragišom Mihićem, koji je već tada uveliko radio za KOS i otići će medju prvima u četničku službu.
Kad su se konstituirale uprave SDB-a, predložim ga podsekretaru SDB-a Brani Kvesiću za šefa analitike. Ovaj se nećka, kaže anonimus, imam neke loše podatke o njemu. Medjutim, ja ga ubijedim i on biva postavljen za šefa. Iza toga ga upoznajem i preporučujem trojici prvih ljudi u Republici i protežiram a u smislu da na njega treba računati kao na kadrovsko riješenje. Hvalim ga, a i on odradjuje sa mnom neke zadatke oko priprema odbrane Republike, sasvim korektno. Medjutim, imam i drugih signala, ali ja ih tumačim kao zlobni pokušaj remećenja naše korektne saradnje.
I ja zaokružujem solidnu rukovodnu ekipu Sektora SDB-a Sarajevo, s kojom ću raditi sve do juna 1993. god. Samo će jedan načelnik u aprilu 1992. god. otići na stranu agresora. Trećeg aprila 1991. god. obavještava me Asim Dautbašić, pomoćnik podsekretara za SDB-a, da mu se najavio na službeni razgovor Marić, bivši inspektor SDB-a Sarajevo i da ovaj insistira da i ja budem prisutan. Marić nas tada zvanično upoznaje sa organizovanom pljačkom katoličkog objekta na Obali Sarajevo, iznoseći detalje o tome. Po njemu, nalog za ovu kriminalnu radnju je došao direktno od Zgonjanina, neposredno je akcijom rukovodio Skipina i o njenom toku upoznat je Delić, a tadašnji načelnik Centra Amir je bio odsutan. Navodno je Skipina lično i ulazio u objekat, kada su devize i odnesene. Fratar Marko je ovo bio prijavio kao kradju i lično se obraćao za pomoć Mariću. Ovaj je obećao da će, preko Skipine i Delića, intervenisati da nadležna kriminalistička služba ubrza rad na tom slučaju. Zaista je Marić molio ovu dvojicu za pomoć i Skipina je to obežao. Medjutim, ostalo je na obećanju iz razumljivih razloga. U svemu tome osumnjičen je u internom svećeničkom krugu jedan svećenik starije dobi, kome je mogao biti dostupan ključ devizne kase, čovjek se pravdao i u tim danima umro. Da li od nanesene tuge, uvrede? Marić nam je objasnio da ga je ova smrt teško dojmila, pogotovo kada je pohvatao konce ilegalnog upada u ovaj bojekat. Kad su, kako kaže, Skipina i drugi saznali da je spoznao istinu o toj “akciji”, onda su iskoristili neki nesporazum Marića sa paljanskom policijom i izbacili ga na ulicu.
Da, sjetih se da mi je dio ove priče iznio i 1985. god. kada me je posjetio na RTV Sarajevo, tražeci uhljebljenje. Poslije ove
zaprimljene prijave, Asim je preko dva operativca – sudionika ove akcije provjerio Marićeve navode i pokazalo se da je njegova prijava istinita. Otalo je da se pronadju dokazi o količini ukradenih sredstava. Ja sam provjeravao u SJB Stari grad i SUP Grada šta je preduzeto po fra Markovim prijavima…
Medjutim, taj slučaj nije nigdje evidentiran u sačuvanim knjigama iz tog perioda. Zaista je Skipinina intervencija urodila plodom, ali u suprotnom smjeru. Kasnije, u 1993. god. moj nasljednik Mujezinović će o istoj temi obaviti razgovor sa jednom operativkom – svjedokom te akcije, koja će potvrditi Marićeve navode. Ostalo je da se zatraži pojašnjenje kod Delića, a Skipina je već bio na četničkoj strani. Slučaj karakterističan u smislu potvrde zloupotrebe ovlaštenja, kriminaliziranja Službe i postojanja službe u službi. Možda će neko to rasvijetliti jednog dana…
Nagovještaj agresije na BiH uslijedio je već u prvim danima maja 1991. god. Na Romaniju, sa četničkom pratnjomi ikonografijom stiže Šešelj, drže govor on i Karadžić na Novakovoj pećini na djurdjevdan. Tom prilikom huška na rat, hvali se da je formirao četnicki korpus u Bosni, posjećuje sjedište SDS-a u Sarajevu. Na putu do Sarajeva i nazad prema Beogradu, zadržava se u više mjesta, poziva Srbe na rat protiv Muslimana i Hrvata. Uzavrelo stanje. Za njim je raspisana potjernica RSUP-a Hrvatske, zbog izvršenih krivičnih djela oružanog napada u Borovom Selu i Lici. Predlažem i pripremam njegovo hapšenje, što podržava ministar Delimustafić, ali treba da na kraju verifikuju ljudi iz politike. Držimo ga pod kontrolom sve do Zvornika i meni se naredjuje da se iz političkih razloga odustane od hapšenja. Kojih?

Dragi moji političari..

"Dragi moj političari"!

Uz životni standard kakav konzumiram, a vi mi ga pripremiste,evo odlučih da vam napišem pismo zahvale,kako ne bi bilo da vam nikad ništa konkretno ne napisah i ne rekoh.Bez obzira kojoj političkoj stranci pripadate,opoziciji ili vladajućim, želim vam se zahvaliti što ste od jedne jake, industrijske, poljeprivredne, turističke zemlje...moje domovine Bosne i Hercegovine...u samo 20 i kusur godina uspjeli napraviti, što bi narod reko – "Go kurac".
Od žitne Posavine ste uspjeli napraviti ledinu..."fudbalsko igralište"... na kom "utakmica" nije odigrana već 20 godina pa je korov preuzeo i naš i protivnički šesnajsterac zajedno sa centrom. Mora da ste ponosni na to? - čestitam vam!Čestitam vam i na tom što ste uspjeli sjebat drvnu industriju kraj živih šuma pa sad drvene stolice koje su napravljene od našeg drveta kupujemo od Talijana...jer eto...oni to mogu a mi ne.Uspjeli ste i u tome da 90-tih isisate sve novce iz naših domaćih banaka koje ste kasnije sanirali sa našim novcem a onda ih prodali strancima uz ogromne provizije za vas i vaše familije pa vam sada sinčići i kćerkice uživaju dok mi jedemo govna koja ste vi izasrali. Ponosim se sa vama...čestitam vam od srca.Uspjeli ste sjebat i poznate građevinske firme koje su radile po čitavom svijetu i zapošljavale po 15-tak hiljada radnika. Naši građevinari su prije bili cijenjeni u cijelom svijetu...a danas?...danas ste od njih oformili građevinsko mafijaške organizacije koja jedna drugu koči i međusobno se kolju poput vukova nad pljenom, i to direktno za vašu korist...za vašu i vaših sinčića i kćeri. Ponosim se sa vama.Čestitam vam i na tome, što ste u ono malo državnih firmi što je ostalo, uspjeli ugurati svoje rođake pa sad nama običnim "malim" ljudima javljanje na javne natječaje u vezi dobivanja posla izgledaju kao naučna fantastika. Bravo. Čestitam. Ponosim se sa vama.Uspjeli ste sjebat kompletnu industriju...ne jednu...ne dvije tvornice...vi ste uspjeli sjebat do temelja kompletnu industriju...sve sve sve...i više od SVE. Da ono što cijelom svijetu treba, nama ne treba – za to ste se pobrinuli vi. Čestitam. Ponosim se sa vama al baš ono, što bi reko Edo Majka – pravo pravo!Kako ste sjebali industriju, tako ste sjebali i radnička odmarališta na moru. Ista ona u koje bi svake godine radnici sa svojim familijama za jeftine pare otišli na 2 sedmice...2 hefte mora...2 tjedna u kojima su padali romantični poljubci sa prvim ljubavima, negdje na Jadranskom moru.Čestitam vam. Ponosim se sa vama.Ponosim se sa vama, kada mi prijatelj...visoko obrazovan i stručnjak u svom poslu govori:
- Stari, možda sam sebii uspio riješiti Kanadu!Mogu samo reći da ukoliko moj prijatelj i ode, Kanada će biti jedna sretnija zemlja. A vi? Ne brinite se, tu sam ja da se ponosim vama.Ponosim se sa vama, kada me moj prijatelj Mrki...inače zidar...nazove pa kaže:- Herc prijatelju...kud sve ovo ide u pičku materinu...suze mi na oči od muke idu!Mogu samo reći da je Kanada tužna što nema mog Mrkog. A vi? Ne brinite se...tu sam ja da se ponosim vama.Čestitam vam i na tome što ste nakon rata uspjeli isprintati papir sa 500 000 boraca kao da smo ratovali protiv Kine i Indije zajedno, te u tu brojku ugurati sebe...svoje rođake...rođakove rođake...i od rođakovih rođaka rođake. Znam da je to za vas bilo jebeno, vrlo jebeno...mislim...ne rat...nego to sve papirnato sprovesti i napraviti...ne morate mi objašnjavati, pobogu, pa bar vam ja vjerujem.Znam da vam je bilo jebeno srediti sebii papire za vojne penzije i činove...oh...pobogu...pa kao da je bilo lako tamo negdje ...1992...sa BMW-om sletiti u jarak sa činom brigadira...pukovnika... jedno 80 km od prve linije. Mislim da sam ja jedini koji vas razumije i stoga se ponosim sa vama.Ponosim se ja sa vama i kad je u pitanju mladi bosanski čovjek koji je tek izašao iz srednje škole jer osim što ništa ne zna raditi nigdje nema priliku i naučiti. To ste mu sredili vi. Bože kako vas volim i ponosim se sa vama.Najmanje 100 afera ste proizveli čija se materijalna šteta mjeri u MILIJARDAMA EURA koje ste sebi slili na razno razne bankovne račune Kajmanskog otočja i Ekvatorijalne jebene Gvineje čiji direktor banke ni ne zna da postoji Bosna i Hercegovina, ali zna da postojite vi. Čestitam...i naravno...ponosim se vama.Nakon 20 godina organizovane pljačke i uništavačine uspjeli ste sjebat sve što hoda...puzi...gmiže...a rupe u državnoj kasi da čepimo mi? Opisati vam ne mogu koliko se ponosim vama.Čestitam vam i na ulasku u Europsku Uniju čije sam i sam standarde prigrlio odmah...U samo 20 godina sjebali ste sve. Sve što se na bosanskom jeziku izreći iz usta dade, vi ste sjebali.
Niste vi uništili, vi ste SJEBALI. Razumijete li? SJE – BA – LI. Tim sjebanlukom, sjebali ste i malog poštenog čovjeka, koji sam sebi nameće da je nesposoban, a zapravo...PREŽIVJETI u ovoj hrpi govana koju ste vi izasrali, može samo nadčovjek...superčovjek...jebeni SUPERMAN.
Moj Mrki je jednom rekao:
- Ništa im sveto nije, majku li im jebem lopovsku!
Oprostite mom Mrkom na psovanju...a i sam nisam siguran na koga je mislio. Nije na vas...jer vi ste iskreni i pošteni....zato se ja i ponosim vama.

Čestitam vam!

IZVJEŠTAJ O POSTOJANJU PARADRŽAVNE SLUŽBE BEZBJEDNOSTI NA PODRUĆJU EX JUGOSLAVIJE I NJENA DJELATNOST.

Centar službe Paradržavne službe bezbjednosti,sa djelovanjem na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine,Srbije i Crne Gore,je u Banjaluci.Podcentri su Sarajevo,Tuzla,Brčko,Bjeljina,Beograd i Podgorica.
SEKTORI :
-Obavještajni
-„Pauk“
-„Soko“

                                STVARANJE PARADRŽAVNE SLUŽBE BEZBJEDNOSTI
Paradržavna služba bezbjednosti formira se u okviru Službe bezbjednosti Jugoslovenske narodne armije,stvaranjem „Generalske partije“,Saveza Komunista-pokreta za Jugoslaviju.Naredbu izdaje lično general Stevan Mirković,načelnik Generalštaba.Stvaranje službe je imalo za cilj očuvanje Jugoslavije i svrha formiranja je bila da radi mimo republičkih,kao i saveznih službi bezbjednosti,jer su one „postale esponati republičkih parcijalnih interesa“.Poslije prikupljenih obavještajnih podataka,preko organa bezbjednosti svih armijskih oblasti,napravljen je elaborat djelovanja formirane Službe.Prema zaključcima obavještajnih podataka,navodno,prvi korak je trebao da bude uklanjanje Slobodana Miloševića,čime bi se „umirile tenzije među Republikama“.Sljedeći korak je trebao da bude uklanjanje Franje Tuđmana,poslije čega bi se izveo puč i zavela Vojna uprava.Zbog toga je napravljen tajni plan „vojnog“sklanjanja Slobodana Miloševića.Za to je tražena saglasnost najviših republičkih funkcionera,osim Srbije,pa su u tom cilju vođeni tajni razgovori sa njima.Vrh tajnog djela Službe činili su:Stevan Mirković,Aleksandar Dimitrijević,Aleksandar Vasiljević,Branko Mamula,Stane Brovet...Stane Dolanc je prvi „podnio izvještaj“Tajnoj službi,koji je od prilike glasio „...Nema saglasnosti ni želje za sprovođenje plana od strane većine relevantnih republičkih funkcionera.“Poslije propasti plana „Spašavanje Jugoslavije“,Tajna služba je sve više gubila kontrolu samog vojnog vrha i pripremala se za samostalni rad.Vrbuju se pojedina lica iz Saveznog MUP-a radi pribavljanja određene dokumentacije.Tako,funkcioner Saveznog MUP-a Mustać,krade obavještajnu dokumentaciju i ona prva dospjeva u Petu armijsku oblast(zvaničo se smatralo da ju je odnio u MUP Hrvatske).Obrnut slučaj:Jovica Stanković,inspektor SUP Osijek odnosi u Beograd 1991.godine dokumentaciju Resora drđavne bezbjednosti Hrvatske,sa imenima svih radnika i saradnika,kao i drugih važnih dokumenata-a koje je ukrala njegova žena (funkcioner RDB Hrvatske) pred bjekstvo iz Zagreba-javlja se u Republički MUP Srbije,ali tamo kažu da „neće da imaju posla sa tom dokumentacijom“.Vjerovatno je da je ta dokumentacija još uvijek kod Stankovića koji se nastanio u Beogradu.Od 1990.godine,Tajna služba je potpuno otrgnuta kontroli u čemu posebno prednjače pripadnici KOS-a,kao i organa Bezbjednosti u vazduhoplovstvu.Počinje povezivanje sa licima iz resora državnih bezbjednosti republika i to je početak stvaranja Paradržavne službe.
Svojim uticajem,kao i uz pomoć pojedinih političkih struktura,užurbano se radi da se na rukovodeća mjesta kako republičkih RDB,tako i Vojne službe bezbjednosti,KOS-a i VOS-a postave lica iz Paradržavne službe bezbjednosti.Iako im je najviše i direktno nuđeno,Slovenija i Hrvatska odbijaju instaliranje Paradržavne službe bezbjednosti na svojoj teritoriji.Na tajnom sastanku maja mjeseca 1989.godine u Ljubljani,a na kom su prisustvovali Franjo Tuđman,Janez Drnovšek,Ante Marković,Stane Dolanc i čelni ljudi hrvatske i slovenačke Službe bezbjednosti-odbijen je prjedlog da se instalira Tajna služba na njihovoj teritoriji.Hrvatska je prihvatila da se„njena ispostava“nalazi u Sarajevu i za šefa je odredila funkcionera MUP-a Bosne i Hercegovine,Jozu Leutara.Slovenija nije željela da ima ni svog predstavnika,a dogovoreno je da će slovenačka Služba bezbjednosti pružiti svaku pomoć,i dogovore je kontakt preko Sarajeva,preko hrvatskog predstavnika Joze Leutara.Ministar unutrašnjih poslova BiH,Alija Delimustafić je bio „šef“Paradržavne službe bezbjednosti Jugoslavije za BiH.Pošto je Leutar bio pripadnik iste službe,a njemu podređeni,proizašlo je da je Delimustafić bio šef za tri republike,što se manifestovalo ključnom ulogom u raspadu Jugoslavije.Tako je Sarajevo igrom slučaja postalo centar Paradržavne službe bezbjednosti-i to sve do završetka rata na teritoriji Hrvatske i BiH.Zahvaljujući ovoj činjenici,Paradržavna služba bezbjednosti se sve više otrže kontroli.Režiju cijelog rata sprovodi ova Služba.Neke kadrovske kombinatorike:Pripremajući se za rat,Hrvatska preko Delimustafića traži kadrovsko postavljenje podobnih lica u Petoj armijskoj oblastiu Zagrebu.Kao član Vojne paradržavne službe bezbjednosti,a kao podobnog za načelnika obavještajnog odjeljenja Pete armije postavlja se Petar Salapura,umjesto nepodobnog Hrvata pukovnika Perčića.
Kupovina naoružanja za potrebe buduće Hrvatske vojske iz Mađarske,odvija se u režiji i organizaciji Alije Delimustafića-a za vrijeme dok Petar Salapura obavlja dužnost naelnika obavještajnog odjeljenja.Aleksandar Vasiljević sa svojim operativcima samo prati tok nabavke itransporta oružja.Jedan od glavnih je bio operativac Milorad Pelemiš,kasnije član „Pauka“.25.01.1991.godine na Televiziji biva objavljen film o Martinu Špegelju,navodno „tajni snimci razgovora“,kao i transport kupljenog naoružanja.Međutim,sve je urađeno u režiji Petra Salapure,Aleksandra Vasiljevića i Alije Delimustafića.Film je trebalo da ima dva efekta:Psihološki efekat na javnost i efekat sposobnosti vojne Službe bezbjednosti.Posebna uloga Paradržavne sluđbe bezbjednosti je oko predaje kasarni i naoružanja JNA u Hrvatskoj i Bosni,kao i naoružavanju kako Hrvata,tako i Muslimana u Bosni.
Početkom rata u Bosni,Petar Salapura se povlači iz Hrvatske i postavlja se za načelnika Obavještajne uprave Vojske Republike Srpske.Ljubiša Beara se postavlja na mjesto načelnika KOS-a VRS,a Dragan Pećanac za šefa kabineta GšVRS.Ova trojka izvršava sve naredbe Paradržavne službe bezbjednosti.Alija Delimustafić ,preko svojih kadrova preuzima kontrolu i nad civilnom Službom bezbjednosti MUP-a RS.Tako svog zamjenika,Momčila Mandića postavlja na mjesto Ministra pravosuđa RS,a Miću Stanišića za Ministra MUP-a RS.Na taj način,cjelokupna zvanična Služba bezbjednosti RS postaje Paradržavna služba,pod direktivom Alije Delimustafića.
Rušenje Vasiljevića od strane Delimustafića:
U međuvremenu,prvobitni osnivači Paradržavne službe bezbjednosti na čelu sa Stevanom Mirkovićem,potpuno gube svoj uticaj.Od uticajnih,u jugoslovenskom djelu Službe,ostaje samo Aleksandar Vasiljević.Iskoristivši svoj položaj,kao i mjesto događanja ratnih sukoba,Alija Delimustafić pravi plan „puča“ u Paradržavnoj službi bezbjednosti sa ciljem da postane šef iste.Po preporuci Antuna Tusa,Delimustafić realizuje plan da na mjesto načelnika Uprave bezbjednosti SSNO-a VJ dovede već penzionisanog,sklonog zloupotrebama i malverzacijama,ali posebno sposobnog,Nedeljka Boškovića-Neđu.To čini preko odličnih veza u Crnoj Gori,odakle je stigao signal političkom vrhu Jugoslavije.Tako početkom 1992.godine,Bošković je reaktiviran na mjesto načelnika organa Uprave bezbjednosti RV i PVO,a na mjesto Rakočevića.Delimustafić mu daje kompromitujući materijal za Rakočevića,a Bošković to koristi i protiv njega pokreće istragu.Već poslije dva mjeseca maja 1992.godine Delimustafiću spijeva da izdejstvuje postavljenje Boškovića za načelnika Uprave bezbjednosti SSNO-a umjesto Aleksandra Vasiljevića.Delimustafić,takođe,Boškoviću daje dio kompromitujućeg materijala Vasiljevića i to baš u vezi sprege sa njim i dešavanjima u Hrvatskoj i Bosni.Nedeljko Bošković,kao vrlo poslušan i zahvalan,ali ovog puta kao zamjenik Delimustafića u Paradržavnoj službi bezbjednosti izvršava postavljene zadatke od strane Delimustafića.Odigrava ključnu ulogu oko predaje kasarni i naoružanja JNA.U nekoliko navrata general Mladić je planirao da izvrši atentat na njega zbog očigledne izdaje.Poslije niza očiglednih neuspjeha,koji su bili očekujući,s obzirom na poslušnost prema Paradržavnoj službi bezbjednosti,koja je već postala neprijateljska prema političkom vrhu i interesima Jugoslavije,Nedeljko Bošković je ponovo penzionisan u martu 1993.godine i na njegovo mjeso je došao Aleksandar Dimitrijević,jedan od osnivača Paradržavne službe bezbjednosti.To je period kada Alija Delimustafić uspjeva da i formalno preuzme kontrolu nad cjelom Službom,i da je otrgne od uticaja Generalštaba VJ.Iako i od ranije uticaj stranih službi bezbjednosti nije bio zanemarljiv-Delimustafić sve više Službu prepušta kontroli francuskog DST-a i američke CIA-e.Ipak,potpunu kontrolu nad Paradržavnom službom DST preuzima tek 1996.godine.
Prva oružana i teroristička jedinica paradržavne službe:
Po ugledu na sve službe bezbjednosti,i ova paradržavna služba,poslije izbijanja rat u Bosni,osniva svoju uružanu formaciju,sa kamufliranim nazivom „Deseti diverzantski odred“.Osniva ga po direktivi Alije Delimustafića,Petar Salapura.
Odred ima tri svoja djela:
1.Čisto oružana vojna formacija.Brojala je oko 100 ljudi i bila je javna za javnost sa dodjeljenom fiktivnom ulogom diverzantskog odreda.Formacija je bila multinacionalna.
2.Civilno-teroristički dio.Grupa je brojala oko 50 ljudi i bila je tajna.Pripadnici nisu boravili sa prvim djelom Odreda,vojnim djelom,već su bili u grupama od po 2-3 lica,razmještena po raznim vojnim komandama,kao i popivatnim kućama.Pripadnici su pored „domaće“ obuke,bili na specijalnim obukama u Izraelu i Rusiji,i to u kampovima obavještajnih službi.Za šta su se tamo obučavali najbolje pokazuje izjava jednog pripadnika,Radoslava Kremenovića:“Obučavani smo za vršenje atentata,svih vrsta i načina,kao i organizaciju i pripremu istih.Obučavani smo za dejstva prema jednom licu,ili grupi,i to kako civilnih,tako i službenih lica.
3.Špijunsko-obavještajni dio.Grupu je činilo preko 300 ljudi.Takođe nisu bili smješteni sa vojnom formacijom,već su bili razmješteni u sitnim grupicama od po nekoliko lica i to u skoro svim jedinicama i komandama VRS,i to tajno sa zadatkom da sakupljaju sve obavještajno-špijunske podatke(prvenstveno o samim jedinicama i dejstvima) i da to tajno dostavljaju Petru Salapuri.Svi obavještajni podaci,kao i sva regularna vojna dokumentacija VRD sakupljena je u nekoliko prostorija Centra u Bijeljini.(Smještenog u privatnoj kući i nikakve veze nije imao sa VRS).Od tih prostorija,ključ je imao samo Petar Salapura.Značajna dokumentacija je kopirana,a kompromitujuća je posebno sistematizovana i uzeta,tako da se sada pojavljuje čak kod Haškog tužioca,na osnovu čega se raspisuju potjernice za licima,kao i podižu optužnice.Za čuvanje takve dokumentacije je bio zadužen Zoran Manojlović-Poskok.Izjave Ričarda Batlera od 01.07.2000.vojnog savjetnika Haškog tribunala,a govore o 30.000 dokumenata koji su mu stavljeni na uvid o djelovanju VRS.Dio ovih lica je poslije završenog rata u BiH,pobjegla u strane zemlje,a dio prešao u „Drina prom“,špijunsku firmu paradržavne formacije Bezbjednosti.Uopšte se ne zna ko je finansirao Odred.Zvanično,to je radio Petar Salapura.Kompletna vojna oprema,naoružanje,smještaj,ishrana.plate,novac za razne stimulacije bili su privatni i van Vojske RS.Prema procijeni odred je mjesečno koštao najmanje 500.000 DEM.Nikada niko nije utvrdio porijeklo novca.Odred nije polagao račune GŠVRS,niti je od njih dobijao zadatke.
Reorganizacija paradržavne službe:Pod potpunom kontrolom DST-a,Paradržavna služba formirasvoja tri segmenta;
-Komandno-operativni i obavještajni
-“PAUK“
-“SOKO“
Na čelu nove službe je Philip Rondoa i Patrik Faure iz Francuske obavještajne službe,doksu od „domaćih“na rukovodećim mjestima Alija Delimustafić i Petar Salapura.Po planu i nalogu iz DST-a dolazi do formiranja špijunske firme „Drina prom“,prvo sa sjedištem u Brčkom,a kasnije u Beogradu.Nju fiktivno vodi Zoran Maširević,a sekretarica mu je supruga Milorada Pelemiša,Miladinka.Pomenuta firma,navodno se bavi privrednim aktivnostima,a u stvari obavlja obavještajne  špijunske aktivnosti.Svoje punktove otvara u Ljubljani,Zagrebu,Budimpešti i Tirani.Uz direktno angažovanje DST-a punktovi su otvoreni uz znanje i pomoć Službi bezbjednosti i matičnih zemalja.Primjera radi,slovenačka služba državne bezbjednosti je izrađivala originalne pasoše sa licima po zahtjevu Zorana Maširevića,sa slikama tih lica,a podacima slovenačkih građana.Takvih pasoša je urađeno oko 20 komada.Punkt „Drina prom“u Tirani je bio u sprezi sa najvišim funkcionerima Albanske obavještajne službe SHISH-a,a saradnja je kasnije dovela do prodaje oružja albancima na Kosovu.Firma je pored obavještajnih radila i organizaciju naručenih terorističkih akcija i likvidacija u inostranstvu.Izvršioci su bili lica iz Desetog diverzantskog odreda.
„PAUK“je sektor Paradržavne službe,sa zamisli stvaranja jedne paravojne formacije,plaćeničke vojske,za iznajmljivanje za ratišta širom svjeta,kao i za izvođenja terorističkih akcija,a prema potrebi.Njeni pripadnici su uzeti iz vojnog djela Desetog diverzantskog odreda.Komandna struktura je ostala ista.Grupa je bila pod direktnom kontrolom DST-a,koji je delegirao Jugoslava Petrušića,kao šefa grupe.Grupa je planirana kao vojna formacija,koja će biti „plačenika vojska“i tako donositi profit Paradržavnoj službi bezbjednosti.Takođe.grupa je trebala da odrađuje prljave poslove za Francusku,pri čemu bi uloga Francuske u tome bila kamuflirana.Radi lakšeg angažovanja grupe,služba otvara svoju firmu u Sofiji za prodaju naoružanja.U tome je uzeo učešće i „SDRP“,na čelu sa Jovanom Čekovićem.
„SOKO“je organizovana grupa Paradržavne službe bezbjednosti sa zadacima:
-Hvatanje lica za Hašk itribunal
-Izvođenje terorističkih akcija
-Vršenje plaćenih ubistava
-Izvođenje političkih ubistava po planu paradržavne službe.
Lica su prekomandovana iz Desetog diverzantskog odreda,iz Sektora„Civilno-teroristički“.Pouzdana informacija,ali još nije definitivno potvrđena,da je šef grupe Milan Slavuljica.Većina izvršilaca terorističkih akata su iz njegove baze u Doboju.Vođa tegrupe je izvjesni „Žabac“.

Državna bezbednost,angažovanje kriminalaca..

Angažovanje kriminalaca od strane službi državne bezbednosti - ma kako se ona zvala - neslavna je srpska „tradicija" još od početka sedamdesetih godina, a većina nerešenih ubistava, među kojima je bez sumnje i ubistvo novinarke Dade Vujasinović, imala je pečat značke i potpis ljudi koji su iz senke vladali Jugoslavijom i Srbijom.
Više volim da je čovek prema meni vuk nego udbaš, govorio je Dragiša Kašiković, jedan od najznačajnijih ljudi srpske emigracije u Americi posle Drugog svetskog rata. Parafrazirajući misao Tomasa Hobsa, koja je odslikala stvarnost koja pratila stvaranje civilizacije u kojoj danas živimo, Kašiković je odslikao stvarnost u kojoj se formirala jugoslovenska komunistička država i njeni recidivi koje smo (pre)živeli. Doduše, ne baš svi...
Izbezumljen lik Dragana Paravinje, trenutno najpoznatijeg balkanskog silovatelja, koji zauzima centralne pozicije u medijima širom bivše Jugoslavije, i postepena otkrića o njegovoj umešanosti sa nerešenim ubistvima sa vrelog političkog asfalta devedesetih godina u Srbiji, kao što je slučaj novinarke Dade Vujasinović - za koje niko više ne sumnja da su učinjena po rukopisu tadašnjih službi bezbednosti - ponovo otvara pitanje mehanizama kojima su „mračne sile" službi, koristeći se jednako mračnim silama podzemlja, decenijama kontrolisale državu i život Srba van države. Te sile su svakodnevno zagorčavale život političkim emigrantima u vreme dok je gorelo Titovih šest buktinja, kao i svim političkim neistomišljenicima u vreme Miloševićeve dve buktinje, ali i uspostavile sistem u kom su plivali likovi kao što je Dragan Paravinja.
Kada su se hrvatski mediji bavili slučajem ubistva Antonije Bilić, za šta se tereti Dragan Paravinja, u nekoliko rečenica otvorio se krug koji je Paravinju uvezao sa ličnostima „mraka i zločina" koje su obeležile period raspada bivše SFRJ.
- Postoji mogućnost da je Paravinja čak i lagao kada je rekao da je ubio Antoniju samo zato da bi bio izručen Hrvatskoj a ne Srbiji, zemlji u koju se boji da se vrati. Srpski istražitelji uvereni su da bi njegova povezanost s ubistvom novinarke Dade Vujasinović mogla otvoriti rešavanje čitavog niza drugih slučajeva ubistava na području Srbije. No, slučaj „Vujasinović" otvara i mnoga druga pitanja. Nedavno uhapšeni ratni zločinac Ratko Mladić vodio je dnevnik u kojem je napisao da su Dadu Vujasinović ubili Mićo Stanišić, Dušan Malović i Goran Vuković Majmun. Majmun je do vlastite smrti bio vođa „voždovačkog klana", a Paravinja se na još jedan način veže uz srpske mafijaše. Reč je o Zemuncu Sretku Kaliniću Zveri, koji je poreklom iz Bilišana Donjih, otkuda su i Paravinje - pisale su hrvatske novine. I tako Paravinju, naizgled „običnog" poremećenog zločinca, ubacile u vrtlog zločina zapečaćen zloglasnim pečatom „DB".
Klupko se dalje razmotava: Zemunac Zver Kalinić je član klana koji je recidiv bezbednosnih službi devedesetih; Goran Vuković Majmun, koji u svojoj biografiji drži ubistvo kralja asfalta Ljubomira Magaša - Ljube Zemunca, koji je za Službu odrađivao prljave poslove u inostranstvu. Zapravo, sve aktere - osim što su se našli u istoj priči sa Paravinjom (pa imao on zaista veze sa Dadinim ubistvom ili ne) - vezuje to što su bili instrument tih bezbednosnih sila mraka.
Devedesete godine, koje su od vrelog beogradskog asfalta napravile krvavi asfalt, afirmisale su urbane legende o herojima asfalta osamdesetih i proizvele nove legende o novim herojima. Vreme je pokazalo da su gotovo sve mafijaške legende bile u tom začaranom sistemu DB-a, za čiji račun su odrađivale poslove, što nije uticalo na njihovu slavu čvrstih momaka i heroja bezakonja.
- Sama priča sa Paravinjom i njegovim saznanjima je kao gumena koska bačena u ralje javnosti. On meni lično deluje kao lažov. Pričao je o Ovčari, pa se ispostavilo da nije bio ni blizu. Naravno, on se vadi kako zna i ume, budući da je optužen za mnoga dela u nekoliko zemalja. Pitanje je šta će sve tu da ispliva do kraja. Ali, angažovanje kriminalaca od strane DB-a za mutne državne poslove poznato je još od početka sedamdesetih godina - kaže za Pressmagazin novinar „Vremena" Miloš Vasić.
Da je sve mafijaške face Beograda osamdesetih vrbovala Udba, u ekskluzivnoj ispovesti za Pressmagazin potvrdio je i Živorad Jelesijević, višestruki jugoslovenski bokserski šampion, čovek koji je odrastao na beogradskoj kaldrmi rame uz rame sa najžešćim momcima.
- Nesreća s Ljubom (Zemuncem) i čitavom ekipom bila je ta što je njih zavrbovala Udba. Državna bezbednost je birala te delinkvente, videla je da ne idu u školu, da su prestupnici, a nemaju baš para. Obećavali su im razne stvari, nudili im lokale, ali da obave neki prljav posao za njih u inostranstvu. Udba je regrutovala u svoje redove te mlade delinkvente, ali i oficirsku i policijsku decu koja su krenula stranputicom, kao što su Arkan i Goran Vuković, koji će i ubiti Ljubu Zemunca u Nemačkoj. Šta bi bio Arkan bez DB-a. Običan kriminalac. Ne bi on mogao takvu karijeru da napravi bez Udbe, pa u to vreme se za ukradeni novčanik išlo dve godine u zatvor. I Ljuba Zemunac je na kraju zbog Udbe izgubio glavu jer je puno znao, a dug život svedoka i učesnika u DB akcijama nikada nije bio poželjan - pričao je Jelesijević.
Pored čuvenog Ljube Zemunca, najpoznatiji među kriminalcima „sa službenom knjižicom" je Željko Arkan Ražnatović. Njegova delatnost kao radnika SDB SSUP-a nije bila mnogo poznata, ali se iz spiskova sa suđenja za njegove rane radove može videti da je još 1986. uz arsenal oružja imao i oružane listove izdate u SUP-u Cetinje, a sam je na suđenju 1986. otvoreno saopštio da je „radnik SSUP-a", a da je oružne listove SUP-a Cetinje „dobijao povodom 13. maja, Dana bezbednosti".
Vremenom je etiketa saradnika Udbe prilepljena za sve glavne aktere „Vidimo se u čitulji" i one koji im prirodno pripadaju. Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, koji je osuđen na 15 godina zbog podstrekivanja na ubistvo Gorana Marjanovića, zvanog Goksi Bombaš, u svojoj odbrani je rekao da mu je neko iz vrha države pružao zaštitu do 2001. i da je zbog „patriotskih poslova" dobijao uputstva iz Vlade, DB i KOS-a tokom devedesetih.
Smatra se da je tokom osamdesetih godina savezni sekretar unutrašnjih poslova Stane Dolanc na velika vrata u službu uveo velikane podzemlja, ali je manje poznato da je Arkana, koga će kasnije vlast poslati među „Delije" da kontroliše navijače - i umesto protiv vlasti da ih usmerava na ratište - u posao službe direktno uveo jedan general JNA koji je inače svake nedelje fudbalske utakmice gledao iz lože stadiona JNA.
Ulični okršaji i život Beograda iz „Vidimo se u čitulji" označili su i prestanak pravila da kriminalci za Službu rade isključivo u inostranstvu, dok su im okršaji u zemlji zabranjeni. Taj „kodeks" je prekršen početkom 1990, kad je u beogradskom klubu „Nana" Veselin Vukotić ubio Andriju Lakonića.
Beogradski kriminalci redom su skidali glave jedni drugima i gotovo svako ubistvo bi ostalo nerazjašnjeno i ocenjeno kao mafijaški obračun. Ovaj obrazac se gotovo neverovatno podudara sa istom matricom koju je Služba koristila za obračun sa političkom emigracijom u Americi i zapadnoj Evropi, što negde dokazuje da je Služba uvek ista ko god da joj se nađe na meti.
Pozornost Službe prema emigraciji posebno je porasla kada je Josip Broz sredinom šezdesetih godina otvorio granice ka zapadnim kapitalističkim zemljama i kada su Srbi (i ostali Jugosloveni) počeli da se transformišu u „gastarbajterski narod". U vrhu komunističkih vlasti je počelo da se vodi računa da aktivna politička emigracija, iliti četnici i ustaše, ne utiču na novopridošle radnike i zadoje ih mržnjom prema samoupravljanju i Josipu Brozu.
Nekadašnji šef Centra za organizaciju jugoslovenske obaveštajne službe u svetu Anton Duhaček među prvima je otvorio dušu:
- Imali smo svoje agente u svim organizacijama ekstremne emigracije, u svim zemljama Zapada i na svim kontinentima. To je svetski ološ koji je radio za sve obaveštajne službe sveta. Bili su spremni da ubiju i rođenu majku za sitne pare - navodi Anton Duhaček.
Ubistvo Dragiše Kašikovića, čoveka s početka teksta, u Čikagu 1977. godine, sigurno je najupečatljivije političko ubistvo Udbe van države. Njegovo telo je bilo izbodeno 64 puta, čelo i jedan obraz bili su mu potpuno smrskani, a sa njim su ubili i njegovu devetogodišnju pastorku Ivanku Milošević, koja je zadobila 54 uboda.
Čikaška policija nikada se nije suočila sa takvim zločinom, a gotovo svi američki komentatori su to oceni kao političko ubistvo u koje je upletena jugoslovenska tajna policija. Domaća štampa po šablonu je pisala „o još jednom krvavom obračunu unutar ekstremne antijugoslovenske emigracije".
U Americi je 17. avgusta 1977. u Geriju (Indijana) ubijen Bogdan Mamula. Godinu dana kasnije, 27. decembra 1978, u blizini grada Bafalo Borislav Vasiljević je pronađen mrtav u svom automobilu.
Ubijen je i Andra Lončarić, vođa srpske organizacije SOPO, kojoj su pripadali čuveni Nikola Kavaja i Boško Radonjić. Lončarić je ubijen sekirom, a glava mu je bila presečena na dva dela. U Minhenu je tako 1969. ubijen Ratko Obradović, koji je uređivao jedan antikomunistički list, a krajem iste godine u Švedskoj je ubijen Sava Čubrilović, koji je radio je za list „Srpska borba".
Ni zapadne policije, ni ove u otadžbini nikada nisu zvanično utvrdile razloge smrti istaknutih emigranata, a redom su po istom obrascu „padali" jedan po jedan. Jedini Udbin ubica za kog se saznalo jeste izvesni Zdravko Trbić, koji je izvršio atentat na Boru Blagojevića, predratnog kapetana i pripadnika četnika Draže Mihailovića.
- Jugoslovenska tajna policija izabrala je Trbića da ubije Blagojevića - ističe Radovan Kalabić, autor knjige „Srpska emigracija". - Blagojević je preko svojih kanala u Beču doznao da je Trbić pre dolaska u Pariz odsedao po luksuznim bečkim hotelima, što se nije uklapalo u priču o siromašnom beguncu iz Brozovog „raja". Blagojević je organizovao ugledne pripadnike srpske emigracije da ispitaju Trbića. U „isledničkom" postupku Trbić je priznao da ga je Udba vrbovala i kako je trebalo da likvidira Boru Blagojevića. Pokazuje i pištolj bez oznaka s prigušivačem, koji je dobio od tajne policije. Otkrio je i veze, adrese i brojeve telefona na koje je trebalo da se javi posle obavljenog zadatka.
Bora Blagojević kasnije je, ipak, likvidiran. Baš kao i svi koji su se našli na meti neke službe ili njenog ogranka, bilo da su se zvali Udba, DB ili DB-ovo nedonošče JSO.
Sve je to deo najmračnije epizode srpske istorije, crni mulj u kojem zločinci plivaju i ne zna se koliko i koje sve žrtve ostavljaju za sobom. I negde iz te istorije uvek mogu da isplivaju.
Svetski pelcer - Tri vrste aranžmana
Božidar Spasić, bivši funkcioner Službe državne bezbednosti, kaže da službe bezbednosti u celom svetu sarađuju sa kriminalcima.
- Kriminalističke službe sarađuju sa kriminalcima kada treba da budu cinkaroši i odaju im podatke, recimo, o transportu droge. Takva saradnja može biti stalna i za to dobijaju novac. Ukoliko je saradnja povremena, policija im se revanšira nekom uslugom, kao na primer opraštanjem nekog krivičnog dela ili dogovorom sa tužilaštvom da im ublaži optužnicu i stavi na tereti blaže krivično delo od onoga koje su počinili - kaže Spasić.
Bivši funkcioner SDB navodi da službe državne bezbednosti koje se bave tajnim poslovima ugovaraju sa kriminalcima tri vrste aranžmana - stalnu, povremenu i ad hoc saradnju.
- Stalna saradnja se praktikuje kada kriminalac treba da se ubaci u pojedine kriminalne grupe i otkrije pojedinosti njihovog rada. Tako je počinjala i naša tajna policija. Kriminalce je angažovala da bi se suprotstavila ustaškim i šiptarskim ekstremistima. Oni su imali zadatak ili da eliminišu nekog od pripadnika ekstremističkih grupa ili da unište jezgra ekstremista. Za to su dobijali određene beneficije, kao na primer omogićavanje da neko od njihove rodbine izađe iz zatvora ili da povoljno kupe plac za izgradnju kuće - kaže Spasić.

Boks,UDBA i DB...

Živorad Jelesijević, bivši jugoslovenski bokserski šampion, čija je karijera u pojedinim epizodama prevazišla i kadrove holivudskog hita „Roki", opisuje kako su žestoki momci bili regrutovani za rad u Državnoj bezbednosti i zašto su ratovi iz devedesetih uništili domaći boks.
Kad gledaš Srbiju i Rusiju, jasno je da su svu veliku lovu i sav krupan biznis započeli u stvari ljudi iz KGB-a i Udbe.
Imao sam burno odrastanje, ali svaka mladost je pomalo buntovna. U vreme mog detinjstva nesreću je predstavljala činjenica da dolaziš iz porodice koja je bila na drugoj strani. Moj otac je bio u Kraljevoj gardi i Drugi svetski rat je proveo u četnicima. Na početku i nisam mnogo shvatao da smo proganjana porodica, ali sam ubrzo osetio da prema meni postoji neki otpor, pa i sputavanje. Prvi moj susret s nekim novim životom, koji je trebalo da počne sa završetkom osnovne škole, doneo mi je i prvo veliko razočaranje.
Konkurisao sam za vojnu gimnaziju, ali sam odbijen. Zvanični razlog je bilo moje dobro imovinsko stanje, ali sam zapravo odbijen zbog porodičnog porekla. To je bilo moje prvo veliko razočaranje u životu odraslih, u koji je tek trebalo da stupim. Kasnije ih je bilo sve više - počinje svoju životnu ispovest za Pressmagazin Živorad Jelesijević, višestruki jugoslovenski bokserski šampion, čija je karijera u pojedinim epizodama prevazilazila i kadrove holivudskog hita „Roki".
A sve počinje u Beogradu 1963. godine, kada će upisati elitnu školu „Nikola Tesla" i početi da se druži s ljudima kao što su Ljuba Zemunac, Ćenta, Jusa i drugi. Ovako se Jelesijević seća svog života:
Ljubu sam upoznao sasvim slučajno, pošto sam iznajmio sobu u kući njegove majke u Bračkoj ulici na Zvezdari. Odmah smo se prepoznali. Igrali smo fudbal i dizali tegove. Počeo sam da odlazim s njim na tada čuvene igranke na Zvezdinom terenu na Kalemegdanu, a ubrzo su i došle prve čarke i megdani s tada gradskim ekipama: Bulburdercima, Dorćolcima i drugim. Nijednom klanu nisam pripadao po rođenju, ali sam s Ljubinom ekipom bio po sopstvenom opredeljenju. Bio mi je dobar drugar i smatrao sam da treba da budem uvek s njim. Te tučnjave su bile romantične za ovo vreme. To je bilo viteštvo i doprinos priči, ko je iz kog kraja i koji je deo grada najjači. Tada si morao da budeš ime, a biti mangup bila je i dobra preporuka kod devojaka.
Ipak, kako je vreme odmicalo, osećao sam da pomalo stagniram. Mene je zanimao sport, a Ljuba je težio nekoj drugačijoj vrsti takmičenja i želeo je da jednostavno bude najjači čovek.
Nisam želeo da trošim svoju mladost na gluposti i vratio sam se u Valjevo sa željom da napravim neku ozbiljniju priču. Imao sam već 23 godine i rekao sam sebi da je vreme za promene. Došao sam u valjevski bokserski klub Metalac, gde me je dočekao trener Micoje Vasić. Bilo je sasvim jasno da sam prešao neke godine u kojima počinje da se bavi ovim sportom, ali ovaj trener nije hteo da me odmah odbije, već je rekao da kupim opremu i da dođem da treniram. Posle 10 dana, da bi me oterao iz kluba na „fin" način, trener Vasić mi zakaže sparing meč s tada jako dobrim bokserom u lokalnim okvirima, pa i šire. Mislio je da kad me ovaj dobro izudara, da ću onda sam shvatiti da nisam za boks i da ću napustiti treninge. Život je čudo, desilo se da tog tipa nokautiram i trener Vasić mi je, tek što se ovaj pridigao, rekao: „Mladiću, ti ćeš sutra da se javiš ekonomu da zadužiš opremu i da razgovaraš sa sekretarom kluba. Tako sam već od sledećeg meseca počeo da dobijam i stipendiju.
To je bilo u oktobru 1971. godine, a za nekoliko meseci trebalo je da počnu takmičenje Metalca u Drugoj ligi i borba za ulazak u viši rang takmičenja. Trenirao sam žestoko, ali tada je važilo pravilo da moraš da prođeš 10 uvodnih borbi da bi mogao da kreneš u takmičenje. Bez toga nisi mogao da boksuješ u prvenstvenim mečevima i ovi u klubu odlučiše da mi upišu tih deset mečeva.
Nisam imao nijednu pripremnu borbu, samo treninge, ali sam svih sedamnaest mečeva dobio u toj Drugoj ligi i pređosmo u viši rang takmičenja.
Sve je u mojoj karijeri počelo da se dešava brzinom svetlosti. Spremao sam se za prvenstvo Beograda, koje je pobedniku omogućavalo da ide na prvenstvo države.
Na prvenstvu Beograda imao sam protivnike koji su bili mnogo veća imena od mene. Bili su to Maršal iz beogradskog Radničkog, koga sam nokautirao u prvoj rundi. U drugom meču moj protivnik je bio čuveni bokser Borota, koga sam nokautirao u drugoj rundi. Tako sam, na zaprepašćenje svih, osvojio prvenstvo Beograda, a da nisam ni odboksovao cele tri runde. Na ovom takmičenju se vršio odabir reprezentativaca za predstojeće Evropsko prvenstvo 1973. u Beogradu i naš čuveni trener Boro Dugec me predložio za reprezentaciju. Kada sam to čuo, samo što nisam pao u nesvest. Posle samo godinu i po dana od kada sam navukao rukavice moj život se potpuno promenio. Dođem na pripreme, a ono sve velika imena - Mate Parlov, Marjan Beneš, Svetomir Belić i ostale zvezde.
Ubrzo su bili zakazani prvenstvo države i žreb. Kvalifikanti za borbe su bili iz šest regiona, dva boksera su predlagali selektori, a ta dvojica su bili Toša Veselinović i Marjan Beneš. Na ovom prvenstvu države birali su se reprezentativci Jugoslavije za predstojeće Evropsko prvenstvo. Žreb je hteo da prvi meč, četvrtfinale, boksujem protiv tada legendarnog Toše Veselinovića. Niko nije očekivao da prođem, a desilo se da Tošu nokautiram u drugoj rundi. Postao sam ljubimac publike i u polufinalu sam pobedio Bocića iz Zvezde. Posle tog meča, proglašen sam za boksera večeri. U finalu sam izgubio od Beneša s 4:1, odlukom sudija, a obojica smo se našli kao konkurenti za mesto u reprezentaciju u velter kategoriji. Selektor Bruno Hrastinski i trener Dugec odlučili su da Beneš skine kilograme i pređe u poluvelter kategoriju, a da moje mesto bude u velteru, i tako smo obojica imali rezervisano mesto i plavi dres s državnim grbom.
Na tom Evropskom prvenstvu u hali „Pionir" stvari su krenule naopako za naš tim. Nanizali smo na startu nekoliko poraza, a žreb je ponovo bio surov prema meni. Za protivnika mi je određen omladinski prvak Evrope i seniorski prvak SSSR-a, čuveni Bičkov, u koga su Rusi polagali ogromne nade. Došao je u Beograd da osvoji zlato, a u mene niko nije verovao i već sam bio proglašen za autsajdera.
Izgleda da sam samo ja verovao u sebe, jer su me svi već prežalili. U pogledima sam osećao sažaljenje, ali ponovo se desi čudo, na koje sam već počeo i da se navikavam tih turbulentnih godina moje eksplozivne karijere. U dvadeset i drugoj sekundi čuveni Bičkov se našao na podu. U hali su nastupili delirijum i ovacije, koje se nisu ni stišale, a već u prvoj minuti sam ga ponovo poslao na pod. Posle samo jednog i po minuta torpedovao sam Rusa i treći put na patos, i po tadašnjim pravilima meč je bio prekinut.
Bila je to senzacija u koju sam samo ja verovao. Tada sam stekao najveću popularnost u zemlji. U polufinalnom meču boksovao sam protiv mađarskog boksera Ćefa i izgubio sam čudnom odlukom sudija. To je bilo prvi put u istoriji boksa da čovek koji ima više poena ipak izgubi meč. Odluka sudija razjarila je navijače u „Pioniru". Počeli su da bacaju cipele u ring, da gađaju sudije.
Tada su zbog mene i mnogi bili uhapšeni i osuđeni na petnaest dana zatvora.
Ubrzo posle ovih dramatičnih dešavanja pozove me u Zvezdu njen predsednik Gile Đurić, koji je tada bio važan čovek u gradskim strukturama Beograda. Dobio sam stan, a i posao u „Parking servisu", čiji je Gile bio direktor. Tada je krenula era nezaboravnog prijateljstva i druženja sa svim sportistima Zvezde. Izlazio sam s Draganom Džajićem, Bogićevićem. Popularna mesta na koja smo odlazili bili su diskoteke „Cepelin" i „Akvarijus", kao i restorani „Šumatovac", „Lipa", „Dušanov grad". To vreme je krasila kafanska izmešanost. Nije bilo klanova, sve profesije su bile za stolovima i to bez ikakvih podela. Džaja me je upoznao s tadašnjim popularnim fudbalerom Hajduka iz Splita i jugoslovenske reprezentacije Ivanom Buljanom. On je bio izuzetno duhovit čovek i posedovao je taj neki neodoljivi dalmatinski šarm.
Pamtim druženja s Matom Parlovim, najvećim bokserom s ovih prostora. Bio je sjajan čovek i veliki intelektualac. Govorio je pet jezika i bio svetski čovek, i iznad svega veliki Jugosloven. Nekoliko godina smo zajedno letovali i strašno me je pogodila njegova nedavna smrt. Bio je sjajan taktičar, koji je koncepciju borbe imao razrađenu do tančina bez ikakvog suvišnog poteza. Mate je obožavao Beograd, mnogo više nego Zagreb. On je uvek isticao da je sve najlepše u sportu doživeo u Beogradu, u kojem je locirao i svoje najznačajnije mečeve u svojoj kasnijoj profesionalnoj karijeri.
U tim svojim beogradskim godinama obnovio sam i prijateljstvo s nekim ljudima iz stare ekipe i, naravno, s Ljubom Zemuncem.
Ne bih mogao da kažem da je Ljuba tada bio kriminalac, nazvao bih ga pre delinkventom, jer tada nije bilo unosno biti kriminalac kao što će to biti u devedesetim godinama.
Nesreća s Ljubom i čitavom tom ekipom bila je ta što je njih zavrbovala Udba. Državna bezbednost je birala te delinkvente, videla je da ne idu u školu, da su prestupnici, a nemaju baš para. Obećavali su im razne stvari, nudili im lokale, ali da obave neki prljav posao za njih u inostranstvu. Udba je regrutovala u svoje redove te mlade delinkvente, ali i oficirsku i policijsku decu koja su krenula stranputicom, kao što su Arkan i Goran Vuković, koji će i ubiti Ljubu Zemunca u Nemačkoj. Šta bi bio Arkan bez DB-a? Običan kriminalac. Ne bi on mogao takvu karijeru da napravi bez Udbe, pa u to vreme se za ukradeni novčanik išlo dve godine u zatvor.
Dakle, i Ljuba Zemunac je na kraju zbog Udbe izgubio glavu, jer je puno znao, a dug život svedoka i učesnika u DB akcijama nikada nije bio poželjan.
A sve te priče da su Ljuba i ekipa zaradili novac od pljački banaka bila je glupost. Nažalost, prava istina je bila da su oni reketirali naše ljude u inostranstvu. Gastarbajtere kojima je krenulo u novim domovinama, pa su već otvorili lokale ili otpočeli biznis. U međuvremenu su morali da koknu nekog četnika od osamdeset godina i to da bi neko u DB-u napredovao u karijeri.
I mene su pokušali da zavrbuju za rad u Udbi. Dolazili su razni ljudi, kao pokojni inspektor Bižić, da me pridobije, pa čak i preti. Obraćali su mi se u fazonu „Ti si seljače, možemo da te proteramo kad hoćemo iz Beograda". Hteli su sigurno da i mene pošalju u neku Nemačku ili Holandiju da sredim isto tako nekog četnika s gerijatrije. Obratio predsedniku kluba Giletu Đuriću, koji mi ih je skinuo s vrata.
Kasnije su se Ljuba i ekipa vraćali u zemlju. Već su se uveliko namnožile te kriminalne ekipe, pa su i počele da se ubijaju međusobno. Voleo sam Ljubu Zemunca i ubeđen sam da je on bio pošten čovek. Pričali su da je silovao devojke, u šta sumnjam, jer je bio lep i popularan. Nije mu to bilo potrebno kad je ko od šale osvajao lepotice. Mislim da su mu ta silovanja nameštali ovi iz Udbe, pa ga onda kao izbavljaju uz obećanje da će da radi za njih. Nema izlaska iz službe, ali kad gledaš Srbiju i Rusiju, jasno je da su svu veliku lovu i sav krupan biznis započeli u stvari ljudi iz KGB-a i Udbe.

Da, ja sam pucao u Cacu!

Komandant Desete brdske brigade i tvorac jame Kazani, iz cije utrobe su izvadena ali još uvijek nisu identificirana tijela ubijenih civila,mahom sarajevskih Srba, Mušan Topalovic Caco ubijen je 26. oktobra1993. Tri godine kasnije iz NN humke Caco je preko hiljada i hiljada ruku prenesen na spomen-mezarje Kovaci i sahranjen kao gazija, a nedavno je Kantonalno tužilaštvo otvorilo istragu o njegovoj smrti.Dani su objavili zabilješku Vojne bezbjednosti sacinjenu o noci Cacina ubistva: major Esnaf Kastrat,jedan od dvojice vojnih policajaca koji su izjavili da su pucali na bjegunca, Danima je povjerio svoja sjecanja, uz jedan uvjet - da koristimo njegove ratne fotografije.
Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a posebnoza licnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vodenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, nagraden je Zlatnim ljiljanom. Iza ove šture recenice stoje zapravo dva vanredno uspješna pothvata izvedena ispred prve linije sarajevskog fronta:major Esnaf Kastrat ustvari je dvostruki Zlatni ljiljan, jedan odrijetkih živih boraca armije ove zemlje koji su najvece ratnoodlikovanje zaradili baš tamo gdje se odlucivao opstanak. Rodenje u Gusinju, no vec od prve godine života je Sarajlija: i danasživi i radi u svome gradu, u cijoj je odbrani ucestvovala cijela njegova porodica. Otac Smail je poginuo, mladi brat je stopostotniratni vojni invalid, a stariji brat je takoder bio ratni komandant.On, Esnaf, školovani je predratni vojni specijalac, a tokom rata jesvoje znanje primijenio: u noci u kojoj se država BiH obracunavalasa organiziranim kriminalom u svojim redovima - 26. oktobra 1993.godine - bio je na dužnosti komandira protuteroristickog voda Vojnepolicije Prvog korpusa Armije RBiH. Ovo je njegova prica.
Ajnadžicev šamar
Te noci, u samom Korpusu i oko zgrade, bilo je totinjak naoružanih boraca: operativna grupa Druge viteške brigade(koliko se sjecam, u borbama oko Cacine komande izgubili su jednog od najboljih boraca), Izvidacko-diverzantska ceta Keme Murtica i Mrkve,te tri voda Vojne policije Korpusa. Vec je bilo gluho doba kada se pojavilo nekoliko automobila: Jusuf Pušina, Biseri (specijalna jedinica pod komandom Harisa Lukovca, tokom rata obezbjedenje Predsjedništva BiH; op. prir.), Cacini suborci, te on, Caco, koga jebukvalno grlilo desetak žena.
U holu Korpusa, nama je naredeno da razdvojimo civile od vojnika i da zarobljenike uvedemo u velikusalu u prizemlju. Jedan od mojih policajaca uzaludno je pokušavao skinuti ruke neke žene sa Cace: ona se pocela boriti s njim i u tomcasu je prišao Nedžad Ajnadžic (danas penzionirani general, tadanacelnik Štaba Prvog korpusa, op. prir.), viknuo na nju da bježi, akako ona nije htjela - opalio joj šamar. Na kraju smo ih smjestili u salu.
Sišao je komandant Vahid Karavelic i kratko rekao:"Topalovicu, nakon ovoga što ste uradili, ja nemam štarazgovarati s vama." Okrenuo se prema meni i pitao gdje je Šacir Arnautovic (nacelnik Vojne bezbjednosti Korpusa; op. prir.), a potomnaredio da zarobljenike odvedemo na sprat, u njegovu kancelariju.Poveli smo ih: sjecam se da mi je jedan od policajaca, koji ih jeznao, objašnjavao ko je ko. Bili su tu, osim Cace, njegov brat Nane,Armin Hodžic, Haracic, neki Žuti… Ja sam se, na pocetku rata,borio na Dobrinji, ali sam Cacu prepoznao po povrijedenoj ruci. U Karavelicevoj kancelariji on nam je naredio da im stavimo lisice naruke: Amir Deljkic je donio lisice, a mali Damir (Babic; op. prir.)ih je vezivao. Kad je došao do Cace, stavio mu je lisicu na jednu ruku, krenuo ka onoj povrijedenoj, a Caco je zajecao. Damir je pogledao u komandanta, ovaj je rekao da se lisice stave. "Vidjetceš za ovo", smrsio je Caco, ali Damir nije uspio stavitilisice: ruka je bila zamotana. Karavelic je otišao u susjednukancelariju gdje je boravio cijeli komandni tim akcije: tamo su bili Šacir Arnautovic, Asim Deljkic, Ismet Dahic, Dževad Radžo, NedžadAjnadžic, Esad Pelko Brzi je ulazio i izlazio… U jednom momentu otvaraju se vrata, pojavljuje se Ajnadžic i nareduje da ih sve izvedemo i prislonimo uza zid, raširenih nogu. Mislim da su komandanti, u meduvremenu, saznali detalje borbi ispred Cacinog stana, jer je Ajnadžic krenuo prema Arminu Hodžicu govoreci: "A,kolješ, majku ti j…!", i udario ga. Hodžic je vrisnuo:"Nisam ja!" Došli su i Jusuf Jašarevic (komandant Vojnebezbjednosti ŠVK-a ARBiH; op. prir.), Safet Šubo, Dževad Jusic,Hajriz Becirevic, oni su tad bili u Bezbjednosti. Stigao je i SenadPecar, bio je u Ajnadžicevoj kancelariji, bili su tu i njihovi pratioci i vojnici. Pocelo je raspitivanje ko je koga ubio, neko je tražio Hebibovog ubicu. Nastala je frka.
Ipak je bježao
Hodžic je, nakon možda treceg udarca, vrisnuo: "Caco jeklao!" Znam da mi je i tada bilo pomalo cudno da je ustvarinajmanje udaraca dobio Caco. To je trajalo nekih 20-ak minuta,najviše pola sata, a onda je Karavelic naredio da ih prebacimo u Centralni zatvor. Ajnadžic ga je dopunio: tražio je da se sacekaju izvidaci Korpusa, da vide ko im je klao drugove. Ajnadžic je stvarno bio bijesan, mislim cak da mu je poginuli Jasmin Camdžic bio neki rod, a i znao je vecinu ubijenih policajaca. Uostalom, svi smo bili pod strašnim dojmom smrti naših kolega: bili su to dobri borci, a culi smo kako su zaklani, masakrirani, posipani kiselinom…
Poveli smo zarobljnike
Caco se toliko opirao da je policajac Ramiz morao upotrijebiti policijsku polugu da bi ga on i Damir sveli niz stepenice. Ja sam išao prvi. Kad sam došao do izlaza i ugledao stotinjak ljudi repetiranih pušaka, bijesnih, vratio sam se na sprati rekao da ih je nemoguce sprovesti. Onda su oficiri, na celu s Karavelicem, sišli i bukvalno napravili špalir do kombija u kojismo ubacili zarobljenike: Caco je bio posljednji. Ispred tamnog kombija IDC-a, u kojem smo ih vozili, išao je bijeli Golf Jusufa Jašarevica. Ko je još bio s njim, ne znam, ali ih je bilo. Ja sam uskocio u kombi kad je vec krenuo, pored vozaca, a neki su vojnici potrcali za nama. Tu je bilo još jedno vozilo: džip Bisera, u komeje bio Osmica (dugogodišnji pratilac Alije Izetbegovica; op. prir.).Golf je imao svjetla, kombi nije. Startalo se malo brže, da bi nakon prve raskrsnice i skretanja udesno Golf malo zastao. Zastao je ikombi, a ja sam shvatio da se nešto dešava. Naredio sam da kombistane. Neko je vikao: "Nema mi pištolja", drugi glas sederao: "Pobježe"; Damir je galamio na one u kombiju da se zbiju, ucinilo mi se da se nešto naprijed mrda…
Cuo se jedan pucanj
Ja sam pucao dva puta, a cim sam ugledao Muju(Mustafa Krasnic; op. prir.), rekao sam da on i Damir voze ostale prema Centralnom. U meduvremenu su dotrcali Senad Talic i Jasmin Džindo, neko je i iz pravca Predsjedništva pitao treba li pomoc.Amir (Amir Cauševic, vojni policajac koji je takoder operativcima Krim-službe potvrdio da je pucao: zabilješka koju su Dani objaviliprije nekoliko brojeva; op. prir.) išao je prema meni - ustvari,išli smo prema tijelu iz razlicitih pravaca. Tek kada smoprišli, shvatio sam da je Caco na zemlji. Amir ga je okrenuo: kakoje povukao košulju, poderao ju je. Caco je bio krvav, ali je mrdao nogama. Dotrcao je Amir Deljkic, ja sam izvijestio Šacira, koji je takoder potom stigao, došao je Hajriz, odjednom je tu bilo još sedam-osam ljudi. Bio je tu i nekakav sanitetlija.
I Cacin brat je ranjen
Zacuo se pucanj iz automatske puške i to izpravca Centralnog zatvora. Trcim, zajedno sa Amirom Cauševicem: tamozaticemo prazan kombi, Jusufa Jašarevica, Dževada Jusica i KemuMurtica. Za nama stiže i Hajriz. Nane, Cacin brat, pred samimzatvorom je pokušao bjekstvo i stigao je do prvih ježeva: Kemo gaje ranio u ruku i u nogu. Uzimam Naneta i tim istim tamnim kombijem,sa još trojicom policajaca, vodim ga na Koševo: ja sam ga na rukama unio u bolnicu. Na izlazu srecem Jusufa Jašarevica: on je došao da vidi je li sve u redu. S njim sam se i vratio. Damir mi je poslije rekao da je Samir Cišic došao sa bijelim kombijem i da je onodvezao Cacu. Nama je receno: u Vojnu bolnicu. Uzeli su nam pištolje, dali smo izjave, ali ne znam zašto obdukcija nije izvršena: mislim da bi nama dvojici - meni i Amiru - ona najviše trebala. Nisam ja ustanovio da je mrtav, nisam ga ja odveo u mrtvacnicu i ne znam zašto ovaj dio ne stoji u onoj mojoj izjavi koju su Dani objavili, ali znam da su naredna dva dana vojni policajci cuvali mrtvacnicu na Koševu. Damir mi je potvrdio da jecuvao Cacino tijelo.

NEKI FAKTI !!! 2

U Centru službi bezbjednosti Sarajevo je drama. “Dešifrujem poruku i shvatam da se radi o avionu u kojem se Izetbegović vraćao iz Lisabona”, opisuje Munir Alibabić Munja, načelnik sarajevskog CSB-a, kako je reagovao kada je preko prislušnih aparata uhvatio poruku srpskog oficira upućenu pretpostavljenom general-majoru Vojislavu Đurđevcu, komandantu sarajevskog aerodroma: „Ptica je sletila”. Alibabić informaciju brzo prenosi potpredsjedniku Vlade Rusmiru Mahmutćehajiću.Mahmutćehajić je prosljeđuje u Vladu, Glavni štab TO i Predsjedništvo. Izetbegović je, međutim, sa pratnjom već uhapšen na sarajevskom aerodromu i odveden u kasarnu JNA u Lukavicu.Za to vrijeme ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafić telefonira u kabinet Munira Alibabića i traži da podrži izbor Fikreta Abdića na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva, budući da je Izetbegović uhapšen. Alibabić odbija, a zatim se na vratima sudara sa portparolom MUP-a koji nosi saopštenje za javnost u kojem se kaže da će novi predsjednik Predsjedništva biti Fikret Abdić. U zgradi Predsjedništva Sefer Halilović i Rifat Bilajac traže člana Predsjedništva Ejupa Ganića.Bilajac pokušava otvoriti vrata Ganićevog kabineta, drma nervozno šteku, počinje da udara, Sefer,koji je viši od njega, preko Bilajčeve glave pruža ruku, i kaže: „To se radi ovako“ i lagano okreće ključ. Ganić je, naime, bio zaključan u svom kabinetu.„Deblokirani“ Ganić izlazi i pita: „Šta se dešava?“ Zbunjen je. Ne poznaje ni Bilajca, ni Halilovića.Oni se predstavljaju kao pripadnici štaba TO. Nisu mu znali odgovoriti ko ga je zaključao.„Ja sam tog dana došao u Sarajevo i pošto je bilo veliko granatiranje najprije sam svratio u zgradu UNPROFOR-a. Oni su mi dali informacije o tome šta se dešava u gradu. Telefonirao sam u svoj kabinet u Predsjedništvu gdje se nalazio Hasan Biščević, a onda sam svratio na televiziju, gdje se već nalazio ministar Jerko Doko koji mi je rekao da se tu sklonio dok ne prođe granatiranje“, sjeća se Abdić.Prvi komandant bosanske TO Hasan Efendić bio je aktivni oficir bivše JNA i, kao većina oficira koji su stali na bosansku stranu, teško je prihvaćen od domaćih manje ili više samoorganiziranih komandanata. Za njih su bivši oficiri jugo-vojske bili KOS-ovci i podrumaši, nisu razumijevali njihovo crtanje mapa i bojenje strelica sa oznakama „plavi“ - „crveni“. Oficirska stručna terminologija o sistemu rukovođenja i komandovanja zvučala im je suhoparno, glupo i nepotrebno.„Mem ih uhvati od onih podruma, da četnici uđu ne bi ih mogli naći za 15 dana koliko su se ukopali. Crtaju mape i stavljaju strelice gdje ćemo se rasporediti, a mi te položaje izgubili još prije
petnaest dana“, bunio se Kerim Lučarević, komandant Vojne policije, kojeg su zvali Doktor.Iako bivši oficir JNA, ni Mustafa Hajrulahović nije imao previše simpatija za njih. „Rasporedili su se po kancelarijama i dali sebi titule načelnika uprava, predvidili koji će čin koji od njih dobiti, a pojma nisu imali šta se na terenu zbiva“, govorio je rezignirano, dodajući: „Kalkulanti.“Dakle, SDA je pod rukovodstvom Sulejmana Tihića, postala kvazinacionalna stranka, koja manipulira političkim naslijeđem Alije Izetbegovića, kao i nacionalnim i vjerskim simbolima koje
bošnjačka vjernička populacija prepoznaje kao garanciju identiteta i slobode. Tihić je bio iznuđeno rješenje od strane nedobronamjernih krugova međunarodne zajednice koji su htjeli preko takvog poltronskog rukovodstva politički kontrolirati Bošnjake.Sulejmana Tihića je postavio glavni Petritschev zamjenik, Ralph Johnson,jer je ucjenio Aliju Izetbegovića da će proglasiti stranku SDA terorističkom ako ne dovede na čelo te stranke Sulejmana Tihića, da nebi došao Hasan Čengić.Ralf Johnson je poslije bio šef svih lobističkih agencija u Americi koji su podržavali Dodika i RS !Danas je izvjesno da je rat u Bosni 92/95 bio parodija rata i obavještajni cirkus u kom su samo geostrategija i smrt bili stvarni.I deblokada koju je 1995 izveo NATO bila je dio tog cirkusa.Ni sama opsada Sarajeva nije bila nikakav "vojni debakl opsjedilaca"kako to čuvari mraka u tamnom vilajetu bajkovito dočaravaju.Naprotiv,opsada je bila zajednički taktički potez VRS i "zelenog kadra" ARBiH,kojom je uspješno blokirano 1/4 ARBiH dok se ne izvrši pomijeranje separatora sa Drine na zadate ciljeve.Sarajevski korpus sa svojih 50.000 boraca je sam mogao iznijeti pobjedu nad VRS,da je ikad došao do bojnog polja...Isti kadar koji to tada nije dozvolio ,danas drži Sarajevo pod mentalnom opsadom ...!Komandant Štaba TO RBiH Hasan Efendić 13. aprila upućuje javni poziv "svim starješinama i vojnicima JNA... da se što prije vrate kućama" i "stanu u stroj branitelja rodne grude". Istog dana pojavio se pred kamerama i pukovnik Vehbija Karić i saopštio da je napustio JNA, a njegovo javno istupanje toga dana trebalo je da ima propagandni efekat. Jer, on je bio jedan od eksponiranijih starješina bivše JNA. Za dva dana u Press-centru se sa Karićem pojavio i potpukovnik Fikret
Muslimović, a ministar Doko 16. aprila saopštava da je starješinama JNA ostavljen rok do 20. aprila da se priključe Teritorijalnoj odbrani, jer će poslije tog datuma, ako se ne prijave, biti "tretirani kao pripadnici oružanih snaga koje su izgubile legalitet u Bosni i Hercegovini".Već narednog dana - 17. aprila, Vehbija Karić javno saopštava da **nam je danas pristupio potpukovnik Enver Hadžihasanović koji je komandovao 49. brigadom JNA u Lukavici,najsnažnijom jedinicom na ovim prostorima". Hadžihasanović je, prema riječima Hasana Efendića,
odmah upućen da komanduje jedinicama Teritorijalne odbrane slobodnog dijela ilidžanske opštine i to u onoj poznatoj bici za Ilidžu, kada su branioci glavnog grada bili nadomak oslobađanja cijele Ilidže, ali su se ispriječili tenkovi JNA.Ali, tada niko nije zabilježio dolazak, široj javnosti nepoznatog potpukovnika Rasima Delića, u Štab
TO RBiH - 13. aprila '92. A Delić je do toga dana imao visoku funkciju u Komandi sarajevskog korpusa JNA. Bio je načelnik Operativnog organa i od 1. aprila '92. nalazio se na IKM-u Komande ovog korpusa na Zlatištu, kojim je komandovao načelnik Štaba sarajevskog korpusa JNA general Ante Karanušić, Hrvat.
Ratom Okupirana Bosna - ROB
Namjera srbijnskih vlasti da teritoriju Sandžaka rasparčaju i podijele izmedju više regiona potpuno je suprotna onome što su Srbi radili u Bosni i Hercegovini. Oni su opštine sa srpskom večinom etnički očistili, a mnoge, uglavnom bošnjacke, gdje su Srbi bili manjina protjerivanjem i genocidom autohtonog stanovništva pretvorili u kolonije i prisajedinili tzv. Republici Srpskoj.Bosanski veleizdajnici su nažalost prihvatili taj projekat /daytonsko ubistvo Bosne/ i ti kvislinzi i dalje tvrde da Bosna postoji – a u pravu su koliko i oni koji tvrde da je čovjek koji je skočio sa stotog sprata nekog nebodera živ jer još nije dotakao zemlju. I bice živ desetak sekundi, a što je u
ekvivalentu države nekoliko desetaka godina.Ako pustimo da se legalizuje ovo stanje onda ćemo za spas Bosne moci učiniti jako malo - možda oživi poslije hiljadu ili dvije hiljade godina – kao Izrael.Za sada možemo jedino ignorirati, tj. ne priznavati, okupaciju dijela teritirija Bosne i Hercegovine.